Adamova jabučica
Čini mi se da nigdje na ovom svijetu kao ovdje kahva nije dobila takvo mjesto da je postala obavezna pri svakom susretu i da se zapravo nisi ni sreo ako nisi kahvu popio. Toliko je postala dio nas da smo joj dali razlicita imena pri različitim susretima. Sikteruša, proljevuša, dočekuša…
Sve kahva do kahve i to u ženskom rodu. Što li?
Svi koji me znaju znaju i da volim kahvu. Baška. Onu iz džezve. Miruhnu. Ove druge su mi samo čemer i jad i od jačine i gorčine me često zna mučiti. A kad muči nije dobro. Majka bi na bašču pod staru jabuku vazda iznesi fildžan više. Vazda kahve se doda kašika više. Vazda bi budi uz planirane i insan više. I razgala više. Bezbeli.
Srčem i uzdah se ote.
I nema insan nekad šta plaho reći. Naleti tako đahkad.
Neke tišine se same razgovaraju. U pogledima. Jer i pogled je riječ. Pa zastane u grlu i zastavi se nešto pa nit gore nit dolje, neg onako. Stoji. Stoji. I onda se šuti.
Nekako, insanu nekad ponestane riječi. A od svega mi samo ostao miruh. Kahve. I slika majke s pogledom u daljinu i fildžanom u ruci.
A i to je često dovoljno da onu adamovu jabučicu zaliješ da ne stoji u grlu. I muči.
Držeći fildžan baško majka… pitam se zašto je Adamova kad najviše Evama stane u grlu od muka dunjaluka? I zašto kod njega baš kad najviše kahve piju žene? Pod jabukama. Alemli i kalemli. Po baščama. Sa fildžanom više. Kašikom više. I otvorenim pozivom za insana više. Sa mukom u grlu jednom više. Previše. Stoga su nekad i riječi tiše. Morebit.
Bezbeli su znale da kad zastane u grlu najbolje je zalit gutljajem više. U tišini pod jabukama. Ademovim.