Koliko ima Velikih praskova?

Koliko traje zadnja sekunda između XX:59 i XX:00? Šta se može dogoditi za to vrijeme, a šta se dogodi? Očima gledano, ušima slušano – ništa. A, dogodi se ko zna koliko mini Big-Bangova. U toj sekundi, na nekom molekularnom nivou, rodi se Svemir. Nastane život. Svjetlo spozna sebe. Dogodi se početak, ništa manje važan od onog prapočetka kojim smo kao posljedica evo nekad nastali i mi. 

Znate, pravi Veliki prasak. Negdje u začetku svakog novog Univerzuma čestice titraju tolikom željom, tolikom potrebom i nagonom, vođene snagom samo i jedino ljubavi (pleonazam očajnički potreban) kako bi iznale novo postojanje. Novi potencijal. Novu priču. Zvuči kao da pričam o ogromnim, umu nedokučivim svemirskim peripetijama, dok se ustvari sve to odvija samo – “samo” na nivou vašeg tijela. Mog. Tvog. Našeg. Svake sekunde atomi tvog bića izaberu da ti rode, da od sebe stvore, da sebe utroše u još jednu sekundu tvog postojanja. Tvoje tijelo se može predati bilo kada, a ne radi to. 

Ne radi, jer ne crpi gorivo iz materije. Crpi ga iz tvoje duše. Vidiš li malo jasnije, dobri moj čovječe, koliko si voljen? Ne baš? Hajmo dalje. Ali, upozoravam te, odavde niko neće izaći nevoljen. Pa ti vidi koliko ćeš se inatiti. Ali, razumijem otpor. Najveći pružam. I zato pišem. Pišem sebi, ali pišem i svakome ko nema snage da si elaborira svoj bitak do najprostijih faktora. Al’ ‘aj da probamo. Zabave radi.

Kao što rekoh, tvoja duša bira svake sekunde da ti pruži novi Svemir ili čovječjim rječnikom – sekundicu života. Skontali? Ok. U slučaju da misliš kako to nije tako i ako pomisliš: “Ali, šta ako ja nekad ne budem ili nisam želio tu sekundu? Ma ni tu jednu jedinu više?” Okej, ima ti ta mjesta. Ali kada kažeš “ja”, ti kažeš ego.  

A, sad slijedi mnogo važna premisa: ego nije jednako duša. To kad shvatiš, znat ćeš da svaki put tebi kad je previše, previše je egu, a tvoja duša nije odustala. Da jest, ne bi gorio sada. A, svijetliš pajdo. I sad ne bi nastao novi Svemir. Ni sad. Ni sad. Tvoj um je dobar, ali duša nek ti bude kantar u svemu. Jer, samo još prokuži kako vrijeme ne postoji. Prema tome, koliko puta Svemir za tebe iznađe novi Svemir – nije mjerljivo. Duša ti nije ništa drugo, nego partikula Svemira. I Svemir je partikula nje. Toliko je velika da je Svemir – njena – partikula. Za neuronsku mrežu povuci ručnu, a za drhtajuću senzaciju u prsima ubaci u petu. Samo tako si zahvalan. I tako si Svemir. I tako postaješ jedan. Sad. I sad. Zagrli se, voljen si više nego što znaš. Poljubac u rame. 

(posjeta 118 puta, 1 danas)
Total 3 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adha Kargić
Web stranica | + posts

Pišem ono što živim, a ponekad pišem da bih se podsjetila da i kako da živim.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search