Jutarnja, SlovoNaSlovo

Bajka o Hadžibegu

Hadžibeg
Hadžibeg

Definitivno sam ubijeđena da nailazimo na znakove dok koračamo najvećim darom kojeg imamo, a to je život. Pitanje je samo da li želimo da ih vidimo? Na početku su ti znakovi mali, daju nam smjernice jesmo li na pravom putu ili ne. Često ih ne vidimo. Ako ste toliko slijepi da ne možete uočiti te male znakove, život vam pripremi jedan veliki znak kojeg ćete sigurno vidjeti. Prošle sedmice sam imala jedan jako lijep san. Sanjala sam kako drugarica i ja zajedno pijemo kafu sa starijim “nanama” koje nose dimije. U snu sam između ostalog ugledala svoju nanu i prananu. U prostoriji gdje smo se nalazili bili su bosanski tradicionalni predmeti kao što je ibrik, sinija, sehara, stari bosanski ćilim, bakrena džezva i bakrenih fildžani. Zajedno smo sjedili, smijali se i pričali. Imala sam osjećaj da sam se vratila barem 70-ak godina unazad kad nije bilo mobitela.

Dan poslije tog sna, naletim na Facebook stranicu “Hadžibeg”, na kojoj sam ugledala kratke stare bosanske priče. Ispod mnogih priča se moglo uočiti slike starih bosanskih predmeta kao što sam ih sanjala. Privukle su me te priče. Čitajući dalje, saznala sam da ima i knjiga “Hadžibeg.” Pomislila sam, čim budem u gradu, kupiću je. Nakon toga sam se našla sa prijateljicom. Ona je trebala nešto da završi, pa me je zamolila da je sačekam sat vremena. Odlučila sam provesti to vrijeme u parku koji je okružen drvećem i cvijećem. Pored velikog bora nalazila se klupica na koju sam sjela. Nažalost, bila sam manje fokusirana na svijet oko sebe i prirodu. Cijelih sat vremena tipkala sam na mobitelu. Vrijeme mi je bilo da krenem. Kako sam ustala sa klupice, mobitel mi je iz ruke pao na betonsku pločicu.

Digla sam mobitel i vidjela da ne radi. Pokušavala sam sve, ali mobitel nije više bio u funkciji. To je trenutak kada sam zapravo shvatila koliko sam postala ovisna o mobitelu! Prvih pola sata poslije pada mobitela osjećala sam se grozno. Bilo mi je jako neobično, čak sam osjećala neku vrstu bola. Našla sam se ponovo sa drugaricom. Sjele smo u kafić. Zamislite sve vrijeme smo pričale dok smo pile kafu. Kako je vrijeme odmicalo počela sam intenzivno ljude i prirodu oko sebe primjećivati. Primjetila sam da mnogi ljudi drže telefon u ruci i tipkaju, kao što sam i ja to radila. Zar to nije žalosno? Nakon tri sata bez mobitela i interneta, počela sam se dobro osjećati. Počela sam biti svjesna kako mi lagani vjetrić “prolazi” kroz kosu. Osjećala sam sunčeve zrake na mom licu. To su vam ti znakovi na putu. Shvatila sam da moram sebi češće taj luksuz bez mobitela priuštiti. S obzirom na to da mi je zbog posla kojeg obavljam neophodan mobitel, kupila sam u tržnom centru novi mobitel, jer mi se nije isplatila popravka starog. Ispred tržnog centra bio je sajam knjiga. Na jednom štandu sam ugledala knjigu “Hadžibeg”, koju sam planirala kupiti. Euforično sam je uzela i već unaprijed zamišljala kako ću je u svojoj bašti pored hadžibega i bez mobitela u svojoj blizini čitati. Dio knjige sam “progutala” pored hadžibega, a drugi dio knjige sutradan na bazenu. Jako zanimljivo mi je to što se u jednoj od priča iz knjige spominje prananino prezime, koju sam u svom snu vidjela. Možda je ovo upravo neki znak na putu…. U svemu ovome, jedino žalim što nisam uspjela nekoliko dragih slika spasiti.

Možda je i to neki znak!?

(posjeta 872 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *