Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Bajram žrtve

Đenana Bajraktarević, porodično ruho
Đenana Bajraktarević, porodično ruho

Iz čiste vune me majka isprela, međ duvarevima, međ dva prsta, prvo uvila pa istezanjem utananila da joj budem međ prstima mehka i tanahna, nježna pogledom a jaka ko paukova nit. Na miljetić me majka izvezla pa se rasporih. Otvorih svojima otad ranu neprebola, jer se ranama oslobađa i ne može drugačije, a tog dana se otkide jedan cvijet od kućnog praga. Jedna nit. Na bajram. Kad svi slavljem umivaju, umiše i mene i izmiše preko kućnog praga. Ubijeliše me, namirisaše. Ispratiše. Žudeći da budem ukras odriješih se od sebe i sebe kao konac u iglu udih. Ne naudih nikome do sebi. Sudbine su mnoge tako nosile. I prinosile. Ukrasima. Ukras bijasmo i ostasmo u kućama mirisnim. Noseći konac u drugu kuću uvezoh sebe u njihov peškirić. Ja im bijah dodatni cvijet… A iz tog cvijeta izvezoh još dva, mirisna kao i ja. Svaki bajram ih umivala i dodavala zlatovezom srmali almas granu, pokoji list, bojeći kuću i miris šireći svemu što sam bila i u čemu sam bila. Almas grana širila se, od jednog konca i jedne igle. I cvjetala na sećiji, svakog bajrama posebno je mirisala ta začeta od mene grana i širila se, pomno rukom svaki pokret završavao je jedan dio, a dio bio bitan za sliku, te almas grane na peškiriću kuće u koju dođoh. I uvezoh se.

Sjedim i mislim o almas grani koju je majka izvezla na miljetiću milom, pomno izvezen svilenim koncem, ostao iza nje, meni od nje. Baska. Da imam. Za ukras bajramski. I pitam se koliko oka je dala, koliko vremena je izvezla, koliko ljubavi međ prstima da bi me utananila, i pripremila za neumitni tok vremena? Koliko je tišina izvezla svojih, i žrtvovala sebe za ljepotu komada tkanine njenom rukom napravljene…

Danas su te ljepote ruku u muzejima i kućama naših starijih. Praznina nam u kućama bez miljetića, bez sjećanja, goli predbajramski stolovi puni nečijeg vremena, da. Ali kupljenog. I kontam, nije isto, kupljeno novcem i ljubavlju izvezeno, napravljeno srcem. Tražimo bogatstvo na mjestima praznim a ne znamo da nam bogatstvo u kućama čuči, u starim seharama leži neki miljetić i peškir koji nema vrijednost. Jer ljubav se ne kupuje. Na stolu miriše kahva, u avliji čeka kurban svoje vrijeme. Za ljubav Njegovu. Miljetićem mi majka sa mnom. A peškirićem cvjetovi moga đula. Miriše. Sve. Bajram je. Ljubav je. Bajrambarećola!

(posjeta 120 puta, 1 danas)

O autoru

Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *