Biserna ogrlica

Podigoh kuću da je umijem. Sad će ramazan. I prebirući ugledam kutijicu koju kad otvorih sjećanje se prosu… baško onomad… jah!

Onomad kad se pobuni buna i bunica pa i oni koji su prošli isto odlučiše da idu trbuhom za kruhom u bijeli svijet adžo ode sa svojima u daleku tuđinu. Za njim i drugi. Pa i treći. Tetke se poudaše i obra se bostan pun roda i poroda i rasu po ćilimu bjelosvjetskom. Osta samo jedna grana jabuke u voćnjaku porodice. Majka tugaljivo zivkala pa prestala jer je ponavljala stalno da neće da smeta ikome jer imaju svoja posla. Dedo ote tehnologije nije priznavao biva doći će kad mognu a naše je da ih se sjetimo dovom pred Bogom dragim jer On upravlja svime. Mama šutjela, a babo odhukivao i zamišljeno palio čibuk kad dede nije bilo jer je biva sramota pred najstarijim domaćinom kuće pušit. I sve utihnu. Čuo se samo glas sa televizora, a ni majka više nije galamila što se pali i pušća nego kazivala, nek mi bar neko romori tišinama.

Često sam je gledala kako uzima abdest, poliva vodom vehte ruke… nurli lice… uši na kojima su bile zlatne minđuše sa zelenim kamenom… vrat na kojem je bila biserna ogrlica, sve bobak do bobka. Smjerno i predano dio po dio umivala pa spuštala čelo i dugo ostajala sjedeć sa rukama podignutim da bih nekad pomislila kako nije među živima, da nije usne micala i đahkad obrisala lice kako kaže od vrućine koja kad pod stare dane uhvati i više ne pušća dok se insan u tabutu ne smiri. Jednom tako ustade a kako ustade tako ona ogrlica rasu bobke po onoj pustekiji. Majka zaplaka. Nije bilo nikog u kući. Šutke sam pokupila i stavila joj u krilo dimija dok je sjedila gledajuć u prozor il kroz prozor ne bih znala. Nisam ništa pitala. Nisam znala šta. Rijetki su bili trenuci da je bila tako glasna, zapravo i ne sjećam se toliko toga. Samo znam da je gledala daleko dalje od vida očinjeg koji će joj iskapati gledajući u praznine.

Gledam nikad nanizanu bisernu ogrlicu. Majke nema. Nema ni dede. Ni amidžā. Ni tetaka. Dođu ali sve rjeđe.

Bezbeli je majkina ogrlica znala da će nas sve vezati samo jedna kutijica a nikad više niska o majkinom vratu, abdestom umivana. Možda bismo da smo se češće umivali abdestom… možda te ogrlice više znaju od nas. Jer smo pokidali niti koje su nas vezale. Ili je sudbina da tako… ne znam. Samo znam da kutijica jos uvijek na majkine dove miriše.

(posjeta 93 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search