Hadžibeg- Mladi pisac pod stare dane
-
- 30. Januara 2021.
Najcitanije i jos neprocitane price mladog pisca pod stare dane
Stranica: 447
Stranica: 447
Četvrta knjiga Mladog pisca pod stare dane iz serijala Hadžibeg. Izabrane kratke priče iz prethodne tri knjige upotpunjene novim pričama.
IZMEĐU DVA BELAJA
Ha uniđeš u Emina i Eminovce, k’o da si u Tekiju uniš’o, obuzme te nakav mir, jer znaš da će te njih dvoje, baš k’o Derviši kad se zavrte i zahukću odvest’ na neki bolji Dunjaluk na kojem nejma ni tvoje ni ženine familije, a Bome ni računa, ni ćorsokaka, ni problema što izlijeću jedan za drugim k’o Arapi iz pijeska. Sami rahatluk. Prije su ljudi malo govorili, baš ko Emin i mor’o si im riječi klještima izvlačit’. Bilo je i onih što nisu zatvarali usta, ali takvi su bili za cirkusa i šprdnje, da ti ubiju vrijeme dok ko pametan šta ne progovori. Pijemo kahvu, a Emin sjedi na minderu kraj pendžera baš ko Jusuf star, srče kahvu, ćibuk pali, gleda šeher grad. I ni je’ne. K’o da nam išareti da mi započnemo muhabet’.
- Jah, reko’!
- Jah šta ćeš, veli Eminovca i tako započe razgovor.
- Znadeš li ti, Uzeire, odaklen ovolika patnja na Dunjaluku?
PROČITAJ VIŠE- Jok ja, moja ti Eminovce, odaklen ću znat’?
- Nejma više sabura, moj Uzeire, insan bi svašta nešto hotio namah i nemere čekat’, a čitav mu život projde čekajući da to dojde pa ne mere bit’ rahat nit’ s ovom kahvom nit’ s bilo čim. Misli, samo da to dobijem pa ću onda bit’ rahat. Jok on.
- More bit’, moja Eminovce, da je i od tog’, ko će ga znat’?
- Prič’o meni moj dedo, rahmetli, kad je njega je’nom natjer’o medjed dok je bio u onoj austrijskoj vojski. Poleti dedo što ga noge nose dok ne upade u naku jamu, srećom ufati se za liticu i ne propade skroz. Dole hendek, gore medjed, a on visi između dva belaja, sve gori od goreg, baš k'o mi sad. Ne mereš ni gori ni doli.
- Šta ti bi s dede, moja ti Eminovce?
- Ništa, moj Uzeire, neg' se on okrenu oko sebe i ugleda grm se zacrvenio s malinama pored njega i stade jest' i uživat' u njihovoj slasti taj vakat i zaboravio na strah, sve dok medjedu ne dodija i on ode, a moj dedo izajde i vrati se svojoj vojski, a iz vojske svojoj kući dje doživi duga vijeka sa svojim najmilijim.
KOLAPS~ Priče su ljudi... A jedan pisac, svakog jutra sjedi pred bijelom hartijom, predaje se, unosi i slaže jednu riječ za drugom, dok sve ne bude gotovo.. Nije li to tako jednostavno i istovremeno neopisivo teško, da bi svijetu pružio otvorenu knjigu svojih besjeda, koje mogu zadovoljiti, svačiji um. ~
Još uvijek, svakog jutra, čitam tvoje priče. Ponekad se i nasmijem, zamišljajući te kako sa čibukom sjediš na čardačiću, sa svojom Fatom, očekujući onog naleta da ti dođe. Znaš, nikad ti nisam rekla, kako njega zamišljam: kao omalenog, proćelavog čovjeka, uvijek spremnog za šalu. Čitajući tvoju prvu i drugu knjigu, uvijek sam se pitala: pa ko je taj čovjek koji je stvorio fiktivni lik jednog Uzeira Hadžibega i njegove Fate i počela sam te pratiti.
Uvijek si znao da u svojim pričama, ogledaš čovjeka i njegov život i sa svojom mudrošću opišeš dio naše svakodnevnice, kao da si u stanju da svakoga čuješ, a u tome je zapravo sva tvoja veličina.. To je zapravo tvoj život, u kojem nisi samo ti, nego i svi koje dotakneš i način na koji nas dotakneš.
U svom književnom stvaralaštvu, sa kojim si uspio svima izmamiti osmijeh i donjeti radost, okupio si jedan svijet, koji zajedno s tobom dijeli svoju rutinu, svoje životne priče, koje se nadopunjuju s tvojim riječima koje kao prijatelj dijeliš svima, možda i nesvjesno stvarajući još jednu lijepu i dragu uspomenu.
Jednog dana, neko će opet sjediti pred bijelom hartijom, predavati se, unositi, tražiti prave riječi da bi napisao bilješku o piscu, a dotle, svi će znati priču o jednom Hadžibegu. Znam te po tvojim, dobro sačuvanim, knjigama..
" Kako je krenulo na cijelom će Dunjaluku bit` isto. Sve ćeš moć´ kupit, a nigdje ne¨š moć´ nać´ duše i dobrog insana." - Kemal Čopra - " Hadžibeg "
