Hadžibeg- Mladi pisac pod stare dane
Najcitanije i jos neprocitane price mladog pisca pod stare dane

Četvrta knjiga Mladog pisca pod stare dane iz serijala Hadžibeg. Izabrane kratke priče iz prethodne tri knjige upotpunjene novim pričama.
IZMEĐU DVA BELAJA
Ha uniđeš u Emina i Eminovce, k’o da si u Tekiju uniš’o, obuzme te nakav mir, jer znaš da će te njih dvoje, baš k’o Derviši kad se zavrte i zahukću odvest’ na neki bolji Dunjaluk na kojem nejma ni tvoje ni ženine familije, a Bome ni računa, ni ćorsokaka, ni problema što izlijeću jedan za drugim k’o Arapi iz pijeska. Sami rahatluk. Prije su ljudi malo govorili, baš ko Emin i mor’o si im riječi klještima izvlačit’. Bilo je i onih što nisu zatvarali usta, ali takvi su bili za cirkusa i šprdnje, da ti ubiju vrijeme dok ko pametan šta ne progovori. Pijemo kahvu, a Emin sjedi na minderu kraj pendžera baš ko Jusuf star, srče kahvu, ćibuk pali, gleda šeher grad. I ni je’ne. K’o da nam išareti da mi započnemo muhabet’.
- Jah, reko’!
- Jah šta ćeš, veli Eminovca i tako započe razgovor.
- Znadeš li ti, Uzeire, odaklen ovolika patnja na Dunjaluku?
PROČITAJ VIŠE- Jok ja, moja ti Eminovce, odaklen ću znat’?
- Nejma više sabura, moj Uzeire, insan bi svašta nešto hotio namah i nemere čekat’, a čitav mu život projde čekajući da to dojde pa ne mere bit’ rahat nit’ s ovom kahvom nit’ s bilo čim. Misli, samo da to dobijem pa ću onda bit’ rahat. Jok on.
- More bit’, moja Eminovce, da je i od tog’, ko će ga znat’?
- Prič’o meni moj dedo, rahmetli, kad je njega je’nom natjer’o medjed dok je bio u onoj austrijskoj vojski. Poleti dedo što ga noge nose dok ne upade u naku jamu, srećom ufati se za liticu i ne propade skroz. Dole hendek, gore medjed, a on visi između dva belaja, sve gori od goreg, baš k'o mi sad. Ne mereš ni gori ni doli.
- Šta ti bi s dede, moja ti Eminovce?
- Ništa, moj Uzeire, neg' se on okrenu oko sebe i ugleda grm se zacrvenio s malinama pored njega i stade jest' i uživat' u njihovoj slasti taj vakat i zaboravio na strah, sve dok medjedu ne dodija i on ode, a moj dedo izajde i vrati se svojoj vojski, a iz vojske svojoj kući dje doživi duga vijeka sa svojim najmilijim.
KOLAPS~ Priče su ljudi... A jedan pisac, svakog jutra sjedi pred bijelom hartijom, predaje se, unosi i slaže jednu riječ za drugom, dok sve ne bude gotovo.. Nije li to tako jednostavno i istovremeno neopisivo teško, da bi svijetu pružio otvorenu knjigu svojih besjeda, koje mogu zadovoljiti, svačiji um. ~
Još uvijek, svakog jutra, čitam tvoje priče. Ponekad se i nasmijem, zamišljajući te kako sa čibukom sjediš na čardačiću, sa svojom Fatom, očekujući onog naleta da ti dođe. Znaš, nikad ti nisam rekla, kako njega zamišljam: kao omalenog, proćelavog čovjeka, uvijek spremnog za šalu. Čitajući tvoju prvu i drugu knjigu, uvijek sam se pitala: pa ko je taj čovjek koji je stvorio fiktivni lik jednog Uzeira Hadžibega i njegove Fate i počela sam te pratiti.
Uvijek si znao da u svojim pričama, ogledaš čovjeka i njegov život i sa svojom mudrošću opišeš dio naše svakodnevnice, kao da si u stanju da svakoga čuješ, a u tome je zapravo sva tvoja veličina.. To je zapravo tvoj život, u kojem nisi samo ti, nego i svi koje dotakneš i način na koji nas dotakneš.
U svom književnom stvaralaštvu, sa kojim si uspio svima izmamiti osmijeh i donjeti radost, okupio si jedan svijet, koji zajedno s tobom dijeli svoju rutinu, svoje životne priče, koje se nadopunjuju s tvojim riječima koje kao prijatelj dijeliš svima, možda i nesvjesno stvarajući još jednu lijepu i dragu uspomenu.
Jednog dana, neko će opet sjediti pred bijelom hartijom, predavati se, unositi, tražiti prave riječi da bi napisao bilješku o piscu, a dotle, svi će znati priču o jednom Hadžibegu. Znam te po tvojim, dobro sačuvanim, knjigama..
" Kako je krenulo na cijelom će Dunjaluku bit` isto. Sve ćeš moć´ kupit, a nigdje ne¨š moć´ nać´ duše i dobrog insana." - Kemal Čopra - " Hadžibeg "