Hadžibeg

Prva

Naslovnica: Hadžibeg
Izdanja:Meki uvez (Hrvatski) - Prvo izdanje: KM 20,00 BAM
ISBN: 9958758571
Veličina: 6,00 x 9,00 in
Stranica: 186
Tvrdi uvez - Drugo izdanje: KM 25,00 BAM
ISBN: 9789958589768
Stranica: 182

Prva knjiga Kemala Čopre iz književnog serijala Hadžibeg.

 

Objavljeno
Izdavač: Zoro
Lektori:
Dizajneri naslovnice:
Žanrovi:
Oznake:
Odlomak:

ROĐEN U NEVAKAT

PROČITAJ VIŠE

Kad sam rođen, pravo da ti velim, ne znam ni sam.
Jedino što znam je da sam rođen u nevakat. Volio bih ga vidit' ko je ovdje rođen u vakat i da nije kak'og rata predever'o, more bit' samo oni što je zglajz'o i zijanio od ka'ke nesreće, jal' bolesti. Samo je taki sretan što je im'o tu nesreću da zijani naprečac i ne dočeka kak'og belaja koji mu je rođenjem suđen. U onaj vakat se nije plaho hitilo ić' maksume prijavljivat' k'o danas. Ha se rodi odletiše ga utefterit' u ćitabe, a ako je muško namah ga upišu, jal' u Želju, jal' u Sarajvo, ne bi li him postalo fudbaler. Nije se igralo oko djece k'o danas. Pusti te, ha na rijeku, ha u kakav zijan, pa ako se utušiš, il' te šta pritisne, bome i nisi za ovog Dunjaluka. Od iste smo japije pravljeni, al' nismo isto istesani. Danas ti djecu tol'ko istanje pa him pucaju k'o suhe grane.
Nejse.
Pamtim dobro i onaj rat, mog'o sam ti imat' desetak godina, tek se oguz'o, što 'no kažu, a dobro ga pamtim, more bit' bolje neg' ovaj zadnji. Da mi nije mog ahbaba, Kemice s Malte i Muteta, taksiste, more bit' ne bi ni znao da je bio, ko će ga znat'. Insan ti je čudan hajvan, pamti samo ono što drugi hoće, a zaboravlja kako mu se ćefne i kako mu kad odgovara. Za mene ti je sve završilo, prije neg' je i počelo, k'o biva, kad su Turci napušćali Bosnu, mog ti pradedu, Asima, uglednog sarajevskog trgovca i prvaka, nagovore da šnjima krene put Carigrada. Da Bog do nije. Al' eto. Ostavi Asim, ženu Esmu i sina jedinca, Atifa u Šeheru same, k'o biva, dok se ne snađe, pa će doć' il' će poslat' po njih. I kako je hak i pravo, prepisa radnju i tri kuće na sina jedinca, s tim da se hanuma mu Esma brine o svemu dok on ne bidne punoljetan. Zlu ne trebalo. I k'o što jedna stara sevdalinka kaže: „Teško meni jadnoj u Saraj'vu samoj“,tako se i Esma hanuma, nakon dugijeh godina čekanja na kakav haber od Asima, a od Asima ni habera sve do dana današnjeg, preudade, more bit' i na živa čo'jeka, ko će ga znat'. Ode za nakog Karišika, udovca i udari na golema šejtana i hrsuza.
'Vako se u nas u Bosni odgajaju djeca:
Kad se dijete uzvrti oko vrele peći, mater mu dva puta rekne: „Žig, žig“, a dijete ni mukajeta, neg sve bliže onoj peći, haman bi i skočilo na nju da mu mati treći put ne podvikne; „Popnider se na peć, Safete!“ Dijete se namah okreće od peći i ode za kakim drugim zijanom. Jedino što nam matere nisu naizvrat i na inat govorile je rakija i kocka. Haram i kapak!
Haj što je propio svu Asimovu imovinu, pravdajuć' se da mu treba za izdržavanje posinka, neg' navadi i Atifa, još k'o maksuma na rakiju. Za nas ti vele od davnina: „Sa Bošnjom nemereš šale na kraj izać' ni u kakvom boju ni megdanu, al' ga propi' i on je gotov“. Ništa ti on više neće radit', nit' će ga šta zanimat' osim toga. Tako i moj dedo Atif. Ono što njegov očuh ne popi, on iskapi, do posljednje kapi. Srećom završi malo krojačkog zanata, pa nekako na pravi put izvede svoje šćeri, moju mati Sakibu i tetku Ramizu i Hibu, al' hin i ostavi bez igdje ičeg' da se tako njegova loza ugasi i nestane.
Tamam mi još nešto naumpade, pa sam hotio pritefterit kad me zovnu, u mene mi hanuma Fata: „Uzeire, telefon, asli je vanjska!“

COLLAPSE
RecenzijeMustafa Smajlović napisao:

RARITETNA VRIJEDNOST AUTORSKIH UMOTVORINA

Nageti nad knjigom kratkih priča “Hadžibeg” možemo sa užitkom gasiti čitalačku žeđ i usputno uživati i u lijepoj spoznaji kako smo na dobitku novih, korisnih spoznaja o moći pisane riječi, a odmah potom odgonetanja gotovo mistične tajne zašto je pripovijedanje Kemala Čopre osvojilo čitatelje planetarno raspletene društvene mreže Facebook. Ovakvo pripovijedačko magnovanje, kako neko reče “starinskog kova”, ali moderne osnove u smislu povezivanja i premoštenja negdašnjeg i ovdašnjeg vremena, očaralo je čitatelje svih starosnih doba, o čemu svjedoče mnogobrojni komentari podastrijeti dokazima kako se iz Uzeirbegovog muhabeta, uz miris kahve i poetične slike, čuju glasovi, otkucaji sata (čitati: protok vremena), zvuk tihanog života…
Drugim riječima, ovo jesu sestre pričama koje su nastajale u vremenu kada se mirnije, sporije, ali duže i zdravije živjelo, ali su ovovremenim događajima i ljudima “utkane” u savremene tokove života u kojima se brzo živi i još brže umire. Pripovjedački šarm našeg pisca je mozaički razvrstan i lijepo posložen poput čarobnih šara na ćilimu istkanom na starinskim razbojima, sa vremenski uramljenom slikom na zidu na kojoj vidimo mudrog dedu, negdašnjeg usmenog pripovijedača, ali krunsku ljepotu priča treba tražiti u umjetničkoj protkanosti kroz dijaloge, opise, pjesničke slike i u ljekovitoj poruci i pouci koju nosi svaka od priča koje čine ovu pripovjedačku seharu do vrha punom i bogatom.
Knjiga ima raritetnu vrijednost, jer priče su autorske umotvorine, autohtona prepoznatljivost ili ti “lična karta” pisca koja je sretno ukomponovana u sadašnje vrijeme i u stalnom je dosluhu između vremena kojeg više nema i vremena u kome smo prolaznici. Njihova bliskost sa čitateljem se može promatrati i kroz Paskalovu (Blez Paskal) spoznaju kako su “najbolje one knjige za koje svatko misli da bi ih mogao sam napisati”.
Neizbježno je kazati kako se u riznici priča protkanih narodnom mudrošću, u skladnoj harmoniji nadovezuju i prožimaju humoreska i satira, sa aforističkim nabojem, ali nerijetko sa matricom prepoznatljivom kod narodnih predaja i pripovijesti koji pripadaju tzv bosanskohercegovačkoj usmenoj književnosti. Ne (u)kazuje li to da je naš pisac, po spisateljskom nervu i umijeću pripovjedanja, uz urođenu darovitost, čist produkt genetskog koda upravo takvog kakvog posjeduju pripovijedači iz starogradskog jezgra Sarejeva, ali i drugih urbanih sredina koje su njegovale šeretski čaršijski muhabet još u vremenima kada su mastilo i papir bili misaona imenica.
Svaka knjiga ima svoju sudbinu, a ovoj je predodređeno da (sa)čuva stere bosanskobošnjačke adete i običaje, da od(brani) od zaborava ljepotu i autentičnost starobosanskog urbanog jezika koji je odveć digitalizacijom potisnut iz svakodnevne upotrebe. Najvjerovatnije da se pisac suočio i sa takvim pitanjem koliko ga mogu razumjeti kompjuterizovane generacije, ali testirajući faceboook čitateljstvo uvjerio se da je i takvu prepreku prebrodio i da je na pravom putu.
Zahvaljujući takvoj pobjedi, književnost je bogatija za nesvakidašnje vrijedno djelo, pa i u spoznaji Henri Milera (Henry Miller) kako “danas više nego ikad treba tražiti knjige, pa makar imale i samo jednu dobru stranicu: moramo tražiti komadiće, djeliće, sve što u sebi ima zlato, sve što nam može oživjeti tijelo i dušu.”
Međutim, Kemal Čopra je otišao i dalje, putanjom misli genijalnog Ernesta Hemingveja (Ernest Hemingway): “Sve dobre knjige djeluju istinitije kao da su se stvarno desile i nakon što pročitaš jednu, osjetićeš kao da se to desilo tebi i nakon toga ona pripada tebi; dobro i loše, uzbuđenje, kajanje i žalost, ljudi i mjesta i kakvo je vrijeme bilo.”

U Sarajevu, 06.06.2015. Mustafa Smajlović


(posjeta 66 puta, 2 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search