Kalem Gorčina

Skrojit kuću po mjeri insana, jal štalu po mjeri hajvana, je bila mudrost i posebna čast jer međ tim duvarevima rađao se njegovao život i dočikala i ispraćala smrt.

Morebit su nam žamori naših kuća takvi da nam se vremenom pretvori svaki njen žamor u tišinu nutrine pa dišeš i udišeš život onako kako valja i čekaš svoj kraj, tu na mjestu gdje si smirio sebe u kući i kuću u sebi.

I tako, smjerno i predano, učila nas životu.
I življenju.
Ne ukradi, ne potvori, ne govori što nisi vidio, niti pronosi što nisi dobro čuo, zarađuj pošteno.

I prije nego si se rodio znalo ti se potanko ko ti u čaršiji jal u selu kuje a ko raskiva, biva ko pravi a ko kvari. Međ svit nisi mogo izać ako se prije o tebi nije saznalo baš koji si, jal si prvi jal drugi. I po tome si druga imo i ugled dobio, a bogami i čeljad steko.

Odijeliše se i u kući. Napraviše svak svoj ulaz. I svako sebi. Jedino je majka sjedala sa svima. Nju nisu mogli podijeliti. Nit se od nje moglo dječje srce odijelit.

Iskočilo iz ograđenog nješto, nit hajvan nit insan a imalo i jednog i drugog. Popelo se na pleća pa nosi. Kažu da bi do sabaha lipso da nije kad je zaučio mujezin sa munare za sabah i to nješto skočilo da ga hajvanske noge nose, vrisnulo glasom s onog svita i nestalo. Otaj više nikad bez avdesta jal bez uzebismile nije hodio, a aksamom ni na sijelo, bezbeli.