Plićaci i dubine

Da hoće neko jednog dana reći da je sve besplatno i nek uzme, ali samo koliko kome i šta treba, baš da vidim koliko bi nas uzelo samo ono što mu treba, a koliko sve što mu pod ruku dođe!? Najvrijednije čime je ljudska vrsta…

Nastavak... →

Razvod, jutros u pola sedam

“Ne čekaj me u dvoru bjelomuNi u dvoru ni u domu momu” Malo je onih sa prostora bivše nam domovine da ne znaju ove stihove.Pa i cijelu tragičnu sudbinu Hasanaginice, Hasan-agine žene.Ova epsko-lirska pjesma, balada, je mogla lahko da ostane na uspavanim stranicama starih knjiga,…

Nastavak... →

Ogledalo

Ta zuč! Ta bol upaljene zuči i kamenje u njoj! Nema drugog lijeka osim operativnog zahvata i “in toto” otklanjanja. Sažalio se tridesetpetogodišnji Ado, haman olimpijsko, 84. godište, na sebe, spreman u bolničkoj postelji, čekajući da dođe na red. Ko od brda odvaljen, visok, stasit,…

Nastavak... →

Život u doba korone

Pandemija korona virusa donijela nam je velike promjene. Svakodnevnica koju smo do tada imali promijenila se jer je počeo rad od kuće, online nastava i glavno –  briga za naše zdravlje i zdravlje bližnjih. U prvim danima i mjesecima naglasak je bio na očuvanju fizičkog…

Nastavak... →

Magarac

Sjetih se jednog ljeta, bilo mi je pet, mozda šest godina. Bili smo na moru, juli ili avgust je morao biti. Sunce. Šljunkovita plaža. More. Sardine od ljudi na plaži. I magarac! To jest fotograf sa magarcem na užetu, koji je uz pomoć te jadne…

Nastavak... →

Šta sve zaboravljamo iz prošlosti?

Početkom osamnaestog stoljeća u Dubrovačkoj repulici rođen je Ruđet Bošković kao drugo najmlađe dijete hercegovačkog trgovca Nikole Boškovića i plemkinje Paole Bettere. Kao sva djeca bogatih ljudi toga vremena, najviše se u mladosti njegovom posvetilo obrazovanju. Ruđer je pristupio jezuitskoj školi u Dubrovniku, ali kao…

Nastavak... →

Sjećam se…

Zvala se Mrvica. Bila je naša mahalska mačka. Kad joj se prohtije, došla bi, popela se na prozor moj i sjedila bi pored stakla vireći unutra. Čim bi koga ugledala, odmah je mjaukala, a mi, svi ukućani,  radovali smo se njenim dolascima, osim najstarije moje…

Nastavak... →

Svekrva

Radovale smo se našem sahatku ili dva. Haman je i godina prošla od našeg posljednjeg susreta. Za vrijeme studija smo bile nerazdvojne i od tada su prošle gotovo dvije decenije. Bože, kako je vrijeme neumoljivo!!! Šerifa i njen divni hasbend su već 23 godine u…

Nastavak... →

ZVUK AMERIČKE NOĆI

U ljeto prošle godine, prvi sam put pucao iz prave, pravcate puške. Da budem precizniji, radi se o AK 47, takozvanom Kalašnjikovu. Na farmi, u Džordžiji, nadomak Altante. Bilo je tu još naoružanja, od pištolja i drugih pušaka kojima nisam zapamtio naziv, do samostrijela i noževa….

Nastavak... →