Fenomenalno kreativni magazin

ĆETENIJA

Među prvim srećama koje sam doživjela kao dijete, pošto sam postala svjesna svojeg postojanja i svoje okoline, bila je žena moga djeda, moja majka.

Prije polaska u školu, mama me upisala u obdanište. Obdanište je bilo grozno. Ja sam se nekako brže razvijala od vršnjaka, pa kako sam tim tempom rasla, bila sam visočija, krupnija od ostalih djevojčica, a bome i dječaka. Takav napredak doveo je do mojih prvih dječijih suza. Bila sam dežurna za kreativne i domišljate poštapalice od strane druge djece na račun moje konstitucije. Dječiji glasići su me svakodnevno napominjali da sam div, da sam bandera, da ne stanem u dječije stolice i krevete. Šaren dijapazon zlih dječijih obraćanja gađao me po tijelu zbog tijela. Kasnije me pogodio u srce. Mio amore grande, sladak dječkić iz grupe, moja prva simpatija, rekao je da sam najveća na svijetu i da sam veća od njegovog oca. Dotaknuo mi je srce, ono dječije, nejako i previše krhko da podnese i manje od toga. Tada sam odlučila da više nikada ne želim ući u obdanište. Rekla sam to i mami, podržala me, ne iz razloga što je moja odluka bila opravdana, već je njoj bilo svejedno gdje sam sve dok sam na sigurnom u vrijeme kada je ona na poslu.

– Čuvaće te majka, obećala mi je mama.

Tako je bome i bilo. Čuvala me majka od prije polaska u školu pa do perioda kada sam već bila dovoljno stara i sposobna da ostanem sama u kući po povratku iz škole. Sve te godine što provedoh pod njenim krovom, moje su uspomene koje rado, često evociram. Majka me čuvala, voljela, nije me gađala riječima po tijelu, a ni po srcu. Ona me milovala po duši. Tada su se djed i majka već smjestili u starački život, pa je djed tipično muški dane provodio čitajući novine, drijemajući, a za lijepih dana otišao bi sa ostalim umirovljeničkim društvom odigrati partiju šaha, usput prokomentarisati politiku i nove posmrtnice. Majka i ja smo se drugačije organizovale. Dok ona obavi namaz, ja ispišem zadaću, pa se družimo u kuhinji. Ona će da sprema obrok, ja ću da gledam i zapitkujem, i tako dok ne dočekamo svaka svoj autoritet – ja mamu s posla, a ona djeda iz smjene na važnom državnom poslu po naselju.

Tokom tih mojih prvih emisija o kulinarstvu koje sam svakodnevno pratila, uvijek dok je spremala namirnice za obradu, govorila je majka da ću u životu praviti izbor pa birati da li ću u apoteku ili na pijacu. Stalno je napominjala da ću jednom ostati sama, bez nje da me čuva i bez mame da me razmazi. Ništa ja nju nisam shvatala tada, samo sam uredno klimala glavom i govorila „dobro“. Gledala sam kako se raskuha koljenica za supu, naučila da je peršun kruna obroka, zapamtila sam da đuveč i sataraš nisu isto, otkrila da radije jedem paprike filovane krompirom nego mesom, da ne volim sutliju, a da mi je baklava po ćejfu kad se ne kupa u agdi i kad su orasi sitnije nasjeckani. Kod majke nikada nije bilo čokolada, bombona, keksića, lizalica i ostalih dječijih radosti sa polica marketa. Taj asortiman bio je jedan veliki „gluho bilo“ opravdan istinom da nije zdrav. Ali, u rerni, frižideru ili na verandi pod krpom na drvenom tamnosmeđem stolu ispod prozora, uvijek je bila tepsija puna kolača. Ne onih kremastih delicija od pudinga, šlag krema i slatkog vrhnja, već su na meniju bile slastice bajramske sofre tokom cijele godine. Šljivopita, hurmašice, nutma, sutlija i još dosta toga.

Na zimskom raspustu nisam provodila vrijeme kod majke koliko u mjesece dok je trajala nastava. Moja mama je nastojala da uskladi svoj i moj predah od obaveza pa smo uglavnom vrijeme tokom mog raspusta, odnosno njenog godišnjeg odmora provodile skupa, same.

Život se predstavio u punoj snazi pa nije bilo viška novaca za odmore u planinama i putovanja na morsku obalu. Ne pamtim to kao osakaćeno djetinjstvo, naprotiv. Društvo moje mame meni je bilo i more, i miris borova, i svježa riba u predvečerje u restoranu na obali, i romantični kamin kolibe u planini ušuškanoj u snijeg. Ja sam imala sanke i savršenu padinu ispred zgrade gdje smo živjele. Mama je imala čaj i širok prozor da me gleda dok se sankam. Mi smo odmarale u društvu ove druge, ja sam rasla, ona me zaljevala zajedničkim trenucima.

Zimski raspust bi završio, mama se vratila na posao, a ja u školu i majki na jasle. Još smo bili u mjesecima kalendarske zime, i vani je vejao snijeg. Oduvijek sam se više radovala tom hladnom gostu topla srca nego egzotičnim temperaturama sredine godine. U hladne dane majka je uvijek spremala tople, čorbaste obroke, „na kašiku“ kako je znala da kaže, nešto s povrćem i puno peršuna.

Tokom tih bijelih mjeseci uglavnom smo se sladile ćetenijom. Ćetenija je među mojim omiljenim poslasticama, a bila mi je i velika dječija zabava. Veselilo me jesti je. Posebna draž je bila natrpati puna usta ćetenijom i kazati slovo P. Sa svakim izgovorenim P, po sobi polete one niti šećera, nestvaran prizor, kao da se jambolija prosula u zraku. Imala sam bijele radosti vani, a i unutra. Zime moga djetinjstva su bile čarobne.

Ljeti bi me majka, kada u naselju postave luna park, odvela na ringišpil. Čekala me dok se vozim pa mi kasnije prepričavala kakva sam bila, jer sam je neumorno pitala je li me vidjela, je li me vidjela, je li me vidjela. Meni je bilo drago da me gleda majka dok se vrtim u krug kao derviš ali u svom dječijem zanosu i transu. Kada mi ona svaki put obeća da me vidjela i ispriča kakva sam bila, obavezno smo išle do velikog lonca u luna parku. U loncu se pravila roza ćetenija.

Neko bi tu rozu ćeteniju motao na štapić i ja sam se uvijek hvatala na taj mamac. Ta je roza ćetenija bila jedino što je majka htjela da mi kupi, jer ona valjda nije bila sa polica marketa i nije bila za „gluho bilo“. Samo, nije ta roza ćetenija bila kao ona bijela kod majke. Ova roza, vazdušasta pa koliko god da je natrpaš u usta, kad kažeš P ne desi se jambolija, ne rasipa se ova roza po zraku, samo se moj glas rasipao. Voljela sam ja i tu rozu ćeteniju iz lonca, na štapiću, od čovjeka iz luna parka, ali nije ta bila zabavna kao ona bijela iz tepsije kod majke. Rozu ćeteniju namotavam ljeti i topim je u ustima dok šutim. Zimi rasipam bijele vlati šećernog snijega po kući, glasno izgovaram P i sjećam se rahmetli majke. A onda opet samo čujem svoj glas, utišan, rasut.

(posjeta 915 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Dženana Hadžihafizbegović
Web stranica | + posts

Fenomen svoje ženstvenosti mjerim kaznama za parkiranje. Što se vještine tiče moj zapis za to majstorstvo aminovao je Nasrudin hodža.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search