Putovanja

Čitanje grada

Kalemegdan
Kalemegdan

Svaki put kada sam bila u Beogradu povod za posjetu bio je isti – Beogradski sajam knjiga. Godinama unazad, posljednji vikend sajamske sedmice, krajem desetog mjeseca putovali smo u centar svijeta. Te su redovne posjete počele još u srednjoj školi. Tada smo putovali organizovanim prevozom, mi đaci u pratnji profesora, na izlet kojem smo se svi jednako radovali. Uvijek smo polazili ujutru u pet. U to doba godine već bi nas prigrlila ozbiljna jesen pa su ta jutra bila hladna, ponekad je padala i sitna, ledena kiša. Put do Beograda uglavnom smo iskoristili da odspavamo i uhvatimo još taj koji sat sna što nam je falio. Dionice koje povezuju naš grad sa Beogradom su drug. Bez oštrih zavoja i rupa na cesti, čist pravac pa se mogao uhvatiti lagan san prije cjelodnevnog pohoda.

Već prije podneva stigli bismo u Beograd. Zapadna kapija Beograda, Arena, tu smo. Autobus bi nas dovezao na parkiralište ispred sajamskih ulaza gdje bi uvijek bilo parkirano još takvih autobusa organizovanog prevoza iz drugih država ili drugih gradova u Srbiji. Uz prethodni dogovor da se do večeri, do 19 časova svi vratimo nazad do autobusa, tu smo se rastajali zavisno od toga ko je htio kuda da ide. Nekoliko nas iz razreda odmah bismo ušli u sajamski kompleks. Hale su silne, prostrane i zaista je trebalo vremena da se štandovi razgledaju i da se nađe željeni naslov. To je bila potraga, to je bio lov. Nerijetko je i taj jedan dan bio malo za obilazak. Dosta saputnika odlazilo je u suprotnom smjeru. U shopping centre, restorane, parkove, svuda po gradu. Oni su imali svoj plan i program.

Bilo je i onih koji su pokušali provesti po nekoliko sati u gradu i na Sajmu. I sama sam, na nagovor, jednom probala tako provesti dan u Beogradu. Opet je bila subota, stigli smo na Sajam i odmah produžili dalje prema centru. Par sati pošto je otkucalo podne uspjeli smo se vratiti na Sajam i za sat vremena nismo obišli ništa, kupovali smo knjige mahnito, sudili po koricama i naslovima. Ozbiljno besmislen potez, jer, niti smo obišli znamenitosti kako treba a ni Sajam. Beograd je veliki grad i dragocjeno vrijeme smo potrošili na anketiranje, prvo kako do grada a onda kako nazad javnim prevozom. Snalaziti se u nepoznatom prostoru velikoga grada, pogotovo ako ste ograničeni vremenom nije prosta stvar, ali uopšte uz pomoć ljubaznih žitelja koji rado izlaze u susret i pomno pojasne kuda trebate ići, nekako ste malo važni sami sebi ako ne zalutate. Naravno, nije problem i zalutati, već ćete naći put nazad, samo, eto, ja sam tada bila lijena da gubim vrijeme na taj način.

Tokom vožnje autobusom nazad kući, niko nije spavao. Osim nas, svuda preko sjedišta su putovale odjeća, obuća, torbice, knjige, mobiteli sa fotografijama napravljenim na Kalemegdanu, slatkiši, grickalice i suveniri, svi su jedva dočekali ponovno okupljanje i polazak da bi pokazali i vidjeli šta se pazarilo tokom dana.

Plan putovanja i boravak u Beogradu nije se promijenio ni poslije srednje škole osim činjenice da sam sada putovala u privatnoj režiji, autom i sa odabranim saputnicima. Razlika je bila u tome što smo brže stizali u Beograd, bili smo odmorniji jer sjedište auta jeste udobnije od sjedišta autobusa, a i sam put se nekako podnese budući da je ekipa u autu fleksibilnija u pregovorima za toalet i duhanske pauze. U životu sve je lakše podnijeti kada ste u mogućnosti prekinuti radnju i od toga odmoriti cigaretom. Pauza za cigaretu je ono što vam je potrebno da obnovite snagu za nastaviti dalje. Cigareta je moj mentalni protein, a i ćejf, baš.

Kako je već spomenuto, posjete Beogradu nisu se bitno razlikovale od onih u srednjoj školi osim u tim već pomenutim detaljima. Sajam je bio primarno cilj, čaršija možda. Eto, prilikom jedne posjete desilo se i to možda. Još prije polaska odlučili smo te subote ući u grad, centar barem, jer Beograd nije moguće obići za tek jedan dan. Ni za dva čini mi se. Za tri, ne znam. Stigli smo i uključili se u saobraćaj prema centru. Saobraćaj u Beogradu je sekvenca akcijskog filma. Ako niste lokalac i prvi put se uključujete u saobraćaj, sve i da niste religiozni pomenućete Boga koji put tražeći pomoć ili ćete podleći izazovima blasfemije. Mi nismo odustali pa smo uspjeli kroz izrovljeni Beograd naći naselje blizu centra i parkirati auto. U toj maniji izgubili smo već cijela tri sata. Nema veze, život je lijep, Beograd je lijep, biće nam lijepo.

Kao i svaka urbana prijestolnica, i centar Beograda ima raznovrsnu, kvalitetnu ponudu restorana i prodavnica, parkove, shopping centre, hotele, muzeje, pozorišta. Taj bogat sadržaj nas je i razdvojio. Neplanirano ali avanturistički, hrabro složili smo se da posjete Sajmu ipak neće biti. Nismo htjeli provocirati sat pa smo odlučili ovoga puta što je bolje moguće vrijeme provesti u gradu. Pili smo tamno točeno Nikšičko pivo u nekom odličnom pabu i dogovorili se da svako pođe kuda želi. Uvijek je naporno u grupi proći i lijevo i desno, i gore i dole, a neko bi možda samo desno i gore. Naoružani telefonima i lokacijom auta, rastali smo se na preostalih nekoliko sati.

Tim dogovorom ostala sam sama. Savršeno. Nije ostalo puno vremena prije nego će večer pa je moj siguran plan bio laganom šetnjom proći što više ulica, naći hranu, počastiti se i onda još šetati nazad prema autu. Tako je i bilo. Tabanam, razgledam unaokolo, doživljavam. Filmski prizori centra grada – prometna gužva, ljudi u izlogu prodavnica i restorana, u baštama kafića tek poneko jer kraj je oktobra i hladna noć se spušta. Našla sam hranu. Sjela sam na klupu i počela da napadam najmasniji sendvič na svijetu. Davim se, sramotim se, ne odustajem, razmišljam da uzmem još jedan, ogladnila sam k'o postač. Nipošto prijatan prizor za slučajne prolaznike. Pred kraj slasti prilazi mi čovjek, zaključujem da uopšte nije gadljiv čim je smogao želuca da to učini. Upitao me za smjernice.

Obratio se devojci, bio je učtiv. Izvinio se što je prekida u obroku. Hteo bi da mu devojka pomogne. Ako bi mu objasnila gde je ta i ta ulica i kako on da stigne do tamo. Mnogo se žuri, stvar je hitna, on nije iz Beograda i ne ume da se snađe. 

Čvrsto sam između kažiprsta i palca zadržavala posljednji zalogaj kobne količine holesterola. Hrane u ustima nije bilo jer sam uredno gutala svaki prethodni zalogaj. Obzirom da se čovjeku mnogo žurilo i da je stvar bila hitna, uspjela sam objasniti jedino da i moje balkansko srce uglavnom luta i da bi možda bilo najpametnije obratiti se za pomoć nekome od ugostitelja u obližnjim kafićima ili prodavačima. Savjet je iz iskustva, meni je uspjelo. Kako je čovjek bio u žurbi i pošto je stvar bila hitna, u žurbi se razočarao i zahvalio pa hitno otišao pravo. Ne bih znala kuda ga je to pravo odvelo, ali se nadam da je zalutao u najljepšu ulicu grada Beograda.

Nije to bila želja iz zlobe već opet iz iskustva. Taj je čovjek bio moje sjećanje na Zagreb. I ja sam žurila i stvar je bila hitna, na koncu sam se obratila za pomoć prolaznicima. Nisam pažljivo slušala dok su mi pomagali pa sam otišla pravo i zalutala do čini mi se najljepše ulice u Zagrebu, Tkalčićeve. Šarmantni prizori su me tamo dočekali kao napomena da je ponekad lutati u nepoznatom nagrada s kamatom.

(posjeta 133 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *