Čovjek kojeg zemlja vukla sebi

U vim vrletima izgleda da, insan đah kane na ovaj svit đah ga počnu vući tamo vamo, da ponekad izgleda da se rodio samo da ga vuku, a ono što ga najviše s godinama vuče je kućni prag i ono malo baščice u lugu i hrpa uspomena sa kojima insan počesto ne zna šta bi jer znaju izmamiti takve suze da i najtersnije muško kaže da mu je nešto upalo u oko. A koje dijete vidi to i kaže, a bezbeli da kaže istinu, samo odrasli insan to il ne smije il neće istini da pogleda u oči, da svaki insan plače, đahka. Ali najčešće laže kako sebe tako i one oko sebe pa ga tako nauče i podrže jer biva nije dovoljno jak da se sa tim izbori.

A potlje kako naučimo da olakšavamo jedni drugima tako sudjelujemo u toj igri koja kraja nejma sve dok insan ne polegne pa počne stvari nazivati pravim imenom.
I nigdje čini mi se nije tako do ovdi, na ovom komadu zemlje, posne zvane Bosna. Jah!


Majka mi nešto naumpade, onomad kad joj je jednoć došla kona. Dolazile su njoj, nije da nisu, ali dolazak Hanće je bio pravo iznenađenje za nas nejač jer je donijela pregršć boba koje je vadila iz njedara koje su, čini mi se, bile vazda pune ko da je samu fabriku u njedrima imala. Ali meni, mjesto boba, zapela priča koju je, onako grlato pričala, jer kad je došla do tog insana u priči utišala ko da ne želi da se za njega čuje, ali želi da kaže, biva ko sebi, da smo svi od tijeh tišina satkani i da svako ponekad utihne kad spomene nekoga sa kime se osjeća.

Hanća spomenu jednog Adema koji je bio baško od ove zemlje stvoren. Kaže patio puno u životu ovdje u neimaštini i najstrag pokupio kofere i put pod noge pa gdje ga kraj stigne. Kažu da je otišao tražiti nafaku. A kažu da ga je stigla u Meriki, da je opran bio u velikim vodama i da je svašta naučio i svašta stekao, ali jedno nije mogao nikako. Zbog toga ga prozvali Čovjek kojeg je zemlja vukla sebi.

Od golemog nečega Adem se nije mogao sabrati pa se vaktom počeo oduzimati. Često su ga, tako priča Hanća, nalazili po barovima kako pjeva onu istu sevdalinku koju je često njegov otac znao zapjevati a koju niko od tamošnjeg svijeta nije znao. A gdje će i znat za ovo zemlje međ prstima što stane ko u materinim rukama mirođija, pa ako je metneš preveć onda ti gorkne a ako je malo metneš onda ti ništa ni sa čim. E tako je i on morebit malo-morebit puno metnuo u merički sahan pa mu stalo u grlu.

Ne sjećam se šta je bilo sa Ademom iz Merike samo se sjećam da je tiho o njemu pričala za razliku od onog što je inače kazivala uz grohotan smijeh i zlatan zub, šesticu, da se vidi da joj je njezin muž dao da ima i tu nakit od svih najljepši.

Vjerujem da joj je muž samo htio da se na svaku tegobu nasmije i da svaku suzu zamijeni sa pokazivanjem zlatnog zuba da joj ljepše život prođe. A i da je ne vuče plaho tuga zemlji jer kad te počne vući onda insan oboli, od skrivanja istine koja počesto upadne u oko. Baško Ademu Merika, Čovjeku kojeg je zemlja vukla sebi, a on sam sebe odvukao daleko. Sudbina, šta li?

(posjeta 81 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search