Fenomenalno kreativni magazin

Čovjek koji je tražio Zemlju

Onomad kad se zapovrnuo insan iz daleka svijeta u nebo pa se vinuo negdi u visine, hotio je da se osjeća i tamo negdje svoj na svome pa da vidi ima li negdje sličnijeh njemu jal da najde sebi selameta jer ga ovi ovden je razumiju nit mu prte pute razuma. No puti gore ne bijahu tako prohodni nit slicni kao ovi ovdi pa se uslika jednom za ove ovdi a ne osta gore već se vrnu ko jedan po jedan. Belćim mu gore voda nije pasala a tražio je zemlju. Doduše tražeći zemlju zapostavio je i vodu pa se bržebolje povratio. Morebit je shvatio da nejma vake niđe taman da vidiš jedanaest zvijezda isprid i sunce i mjesec, jal da te u bunar bace najrođeniji pa ogledaš sebe ko sve nebesa i sunce i mjesec na vodi bunara dubokog. Morebit da je shvatio da mu je usud usuditi se živit vovdi od čega je i stvoren. Ko će znati? U nutrine oka i srca se ne putuje.

Majka mi pričala tad smijuć se, slušajuć na haber kutiji da se ljudi vazda traže ali da im je greška da se traže daleko jer najdalje je insan sam sebi kad se traži dalje od sebe u utrobama mimo materina bunara u bašči. A kad u sebi sebe najdeš tad se i smiriš. Helem, smijala se kad je rekla da je otaj podaleko otišo u nakoj kutiji što sama sebe gori, vlastitim rukama sebe pustio i spustio u tuđi bunar da mu se valja vrćat da ga ne utrnu gore prije vakta a otalen se kažu kad se insan sam utrne teško i malo ko vrće. Još dodade ako mu se ona kutija ugasi belćim će ga anamoni vrćat a ono lanet kad te vrne i zapovrne samo ti ostane gorit i izgorit pa iznova sve dok ne naplatiš račun što remetiš redove svjetova. Čovjek Zemlji, ogrijev vatri, kap vodi, a hava gore negdi di ljudsko oko viđalo nije.

To reče i rasuka onu štrudlu i veli mi ćero tijesto treba dobro namladit rukama među prstima da dobiješ plah materijal pa je pomazat sa domaćim pekmezom jer gori uzgor di je otaj ošo nejma nit šljiva nit bestilja i da će ga trbuh gladni vratit majčinoj zemlji međ prstima razasutoj i rastrtoj ko tarhana, mirisnoj.

Nešto kontam dok se miris štrudle širi po kući dok Sajo pjeva Mujo kuje konja po mjesecu i djeca ko onomad ja čekaju da je vide i omirišu da nam duše mirišu zemljom namlađenom i da se čovjek koji traži Zemlju samo u pekari može omirisat pomirisat i uzmirisat.

Stoga su nam pekare toliko mile da je svaka mahala ima, i to onu iz drvene peći a ne strujne. Jer se samo zdrvima ogrijat i ispeć more i to onim drvima koja smo milošću svojom vlastitim rukama posijekli a prije toga uzgojili vodom sa pravog izvora. Bezbeli! A strujom se samo ubit more ako se njome ne zna rukovati. Bezbeli!

(posjeta 74 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search