ČUVARKUĆA

Nekoliko je stanova u vertikalnom nizu u zgradi preko puta bolnice.

Svi stanovi na toj strani zgrade imaju balkone. Vanjština i način na koji su uređeni balkoni sasvim su pristojni. Nema kanti iz epizode krečenja u kojima je uz pritke dozrio paradajz, nema starih visećih kuhinja na kojima je pokvarena fronta pa pošto stoji tako poluotvorena bez ikakvog naprezanja i škiljenja moguće je vidjeti unutra nabacane tegle i prašnjave crne kese. Ne, ne, toga nema. Nema ni kutija sa nesezonskim cipelama, nema improvizovanih stalaža od dasaka različite veličine gdje stražare novine iz bivše države i tako godinama svjedoče duhu vremena koje ne poznaju i na koje se ne mogu naviknuti. Na balkonima nema ni koševa sa smećem jer su svi koševi sa smećem vjerovatno uredno pospremljeni u kuhinjama ispod sudopera da ne šire neugodne mirise u prostorijama stana. Eventualno, kese sa smećem leže ranjene ispod svih balkona u vertikali, napukle pri padu na travu. Tu vani već je nekoliko kiša uz svesrdnu potporu vjetra rasporilo prvi rez na tijelu kese, i sada kada je sadržaj njene utrobe bio niskog morala pa se pokazivao svima, smrad je mogao nesmetano da se širi na otvorenom.

Balkoni u vertikali nisu domaćinski raspoloženi ni za cvjetne aranžmane. Sive nijanse fasade zgrade nisu napuderisane saksijama sa biljkama, ne. To oronulo zdanje pokazivalo je svoje depresivno lice prolaznicima takvo kakvo jeste, pošteno i umorno. Žute fleke i ožiljci iz rata nagriženi su zubom vremena, prosvjedočili su ko zna čemu sve, pa baš im se nije dalo zajebavati malim veselim pupoljcima koji naprosto nerviraju koliko su puni života. Ako nema vode i pjesme, oni odmah umru, njih je priroda povlastila, a ne kao žute fleke i ožiljke iz rata koji su morali živjeti nazor. Baš na toj strani, na leđima zgrade, na jednom od balkona u vertikali, strpljivo je živjela i jedna čuvarkuća koja se inatila svemu što je vertikala diktirala. Kada i kako se ušunjala na vanjsku klupicu prozora, čijom voljom, nije znano, a već je lijep staž stekla boraveći tu. Čuvarkuća je vrijedno rasla i bavila se sobom, ali nije dočekala uhobolju, menstrualne tegobe, kožne bolesti, čir na želucu ni upaljeno zubno meso. Kao da joj je svu vrijednost oduzela bolnica preko puta, i mada joj se niko nije htio obratiti za pomoć i iskoristiti je, raskošno je nudila svoje mesnate listiće. Ipak, čuvarkuća nije bila tužna što su je boljke i muke zaobišle, naprotiv, njen smisao je osnažio. Taj drevni anđeo čuvar živio je svoj puni latinski naziv i obavezu – Semprevivum, što znači „uvijek živuća“, dužna da štiti kuću i ukućane.
Kao žute fleke i ožiljci iz rata na fasadi zgrade, čuvarkuća je imala snagu i bila otporna na doba i vremenske prilike, ali je imala volju za životom i duh pupoljka koji je umio nervirati.
Čaroban organizam.

Jednoga dana, na balkonu iz vertikale gdje je koštac duha i vremena bio najglasniji, gdje su se stare žute fleke i ožiljci iz rata suočavali sa mudrom čuvarkućom, pojavio se starac. Nezdravo mršav, niska rasta, zbog starosti povijenih leđa i koljena, suhe kože potonule u neispeglanu košulju i nekoliko brojeva veće pantalone, bosih stopala, nadvio se nad zemljanom saksijom pa drhtavim rukama po zraku prstima kružio birajući koji listić pun soka ponosne čuvarkuće da ubere. Nekoliko trenutaka je prošlo dok se starac nije odlučio ubrati najmesnatiji listić koji su njegove staklene oči uspjele pronaći. Pažljivo, da ne potrga ostale listiće cvijeta, smjestio je odabrani plod između kažiprsta i palca te laganim trzajem listić iščupao i lišio ga društva. Polako i mirno se uvukao u sobu stana zatvorivši vrata balkona za sobom. Ranjena čuvarkuća bila je važna za sebe. Njeno stradanje izvelo ju je iz neizvjesnosti. Osjetila je snagu da djeluje i dokaže svoje moći onako kako je svakodnevno gledala kako to čini bolnica nasuprot nje. Kao da se ožiljkom koji je na njoj ostao poslije ubranog listića zarazila potrebom da ne ostane zanemarena. I nije. Starac je od tada svakoga dana izlazio iz sobe stana na balkon, uvijek na licu noseći podozrenje i strah, suočavajući svoje slabosti sa njenim zadovoljstvom tokom tih nekoliko trenutaka dok je birao koji listić mesnatog čopora da ubere. Uporna biljka osjećala se priznatom, osjećala se prihvaćenom, a zbog smrti svojih iščupanih listića osjećala se živom više nego ikada ranije. Čuvarkuća je bila sposobna da trpi, ali starac nije bio sposoban da pobjeđuje. Tako živa i osakaćena buketa sa svih strana, čekala je dnevnu posjetu kada će starac opet doći da ubere nadu. Čekala je i bila spremna, ali se vrata balkona koja vode u sobu stana odakle je starac izlazio do nje, nisu otvorila. Ni toga dana, ni sljedećeg, ni dan poslije, ni više ikada.

Nedjeljama se oporavljala u smjeni godišnjih doba. Ponovo je procvjetala gusta i raskošna, kao netaknuta, strpljiva u želji da je potreba nađe, odlučna u namjeri da se pokaže kao primjer fabričkog podešavanja za upotrebu života, da svojim stradanjem opravda put vrijednosti: da se nevjerovanje prihvata olako, da je vjerovanje neprihvatljivo, da se zavisno od korova koji raste u svakoj duši, svakom društvu, na svakoj sivoj fasadi sa žutim flekama i ožiljcima iz rata i bolničkim sobama dovijeka nadmudruju zaostatak i napredak.

(posjeta 274 puta, 1 danas)
Total 6 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Dženana Hadžihafizbegović
Web stranica | + posts

Fenomen svoje ženstvenosti mjerim kaznama za parkiranje. Što se vještine tiče moj zapis za to majstorstvo aminovao je Nasrudin hodža.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search