Fenomenalno kreativni magazin

Da li smo svi nihilisti? – Evgenije Onjegin A. Puškin

U svakoj individui na ovom svijetu postoji neko pritajeno nezadovoljstvo i osjećaj neuklapanja, osjećaj nepripadanja sredini u kojoj se rodio ili živi. Općepoznata je činjenica da je čovjek društveno biće te shodno tome želi biti dio društva u koje će se uklapati. Iz istog razloga većina ljudi nastoji potisnuti nezadovoljstvo koje osjeća jer smatra da će na taj način uspostaviti ravnotežu u životu. No, stvari tek tada postaju složenije. Dakle, posmatrajući nezadovoljstvo koje je, na neki način, dio svih nas, postavlja se pitanje – da li smo svi nihilisti? 

Odgovor na postavljeno pitanje dobit ćemo kroz analizu glavnog junaka ruskog romana Evgenije Onjegin. Prije nego se osvrnemo na lik Evgenija Onjegina i istoimeno djelo svjetske književnosti, potrebno je upoznati se s pojmom nihilizma. Kao filozofsko stajalište, nihilizam je pogled na svijet, a pogotovo ljudsku egzistenciju, bez ikakve svrhe, značenja, ili razumljive istine. To je teorija koja, naprosto,  promovira stanje u kojem se ne vjeruje ni u šta, ili u kojem ne postoje ciljevi. Ono što je specifično i pomalo, nekorektno, jeste činjenica da se termin koristi da bi se okarakterisale one ličnosti koje imaju drugačiji pogled na svijet, drugačija vjerovanja ili skup vrijednosti. Mnogi filozofi poput Ničea su pisali o nihilizmu, gdje je npr. Niče opisao kršćanstvo kao nihilističku religiju iz razloga što značenja sa ovog svijeta prebacuje na onaj drugi svijet za koji se tek vjeruje da postoji, pri čemu uklanja značenje sa ovog, trenutnog života.

Sagledamo li historiju termina nihilizam, zapazit ćemo da je prvi put upotrijebljen u  Turgenjevom u romanu Očevi i djeca (1862) karakterizirajući njime životni stav i poglede svog junaka Bazarova.

U filozofiji, pojam nihilizam javlja se uglavnom u dva značenja: kao logičko-spoznajni nihilizam, koji odriče svaku objektivnu vrijednost filozofsko-naučne spoznaje te stoji u bližoj vezi s radikalnim skepticizmom i kao moralno-politički nihilizam, prema kojem se društvene i političke vrijednosti ne mogu utemeljiti ni na kakvim racionalnim argumentima. Takav se nihilizam javlja kod Seksta Empirika, Gorgije, M. Stirnera, P. Mongréa, Fr. Nitzschea, A. Camusa i dr., a M. Heidegger njime karakterizira opće stanje evropskog duha, novog, naučno-tehničkog doba.

Dakle, kako je to prethodno spomenuto, nihilistički postupak ne vjeruje u zakone i principe. On ustvari promoviše besmisao, besciljan život, a upravo se pristalice nihilizma identifikuju sa likom suvišnog čovjeka, tj. glavnim junakom istoimenog romana, Evgenijem Onjeginom.

Priča, smještena u 1820-te godine, koju priča fikcionalizirani prikaz samog Puškina, govori o  životu Onjegina, pripadnika  visokog društva, arogantnog, sebičnog, obijesnog i ispraznog cinika, koji ubija jedinog svog pravog prijatelja i vlastitom krivicom propušta svoju životnu ljubav, te promašuje život što ga čini suvišnim i besmislenim i to upravo zbog njegovih postupaka i stavova.

Onjegin jednostavno nije pripadao gradskom društvu čije je priče i dešavanja smatrao dosadnim, međutim ni odlaskom na selo ne uspijeva da prihvati jednostavnost života u jednom ruskom selu. Ogorčen zbog saznanja da se nije uklopio ni u seosku sredinu, svojim stavom stvara bedeme oko sebe, skrivajući lice iza maske ravnodušnosti. Postaje, naizgled, slijep za muke na koje stavlja ljude u njegovom životu. Nezainteresovan je, ravnodušan i čini se kao da ga tuđa patnja nimalo ne dotiče.

I on već jasno vidje tada:
Iako dvorci bulevara,
Balovi, karte ne postoje,
Da i u selu dosadno je;
Stražari i tu čama stara
I progoni ga svakog trena
Ko sjenka ili vjerna žena.” (Sergejevič Puškin, 1825; 28)

”Ljenčarenju se opet preda
mučnina duha u njeg uđe;
s pohvalnim ciljem sada sjeda –
usvojio bi misli tuđe.”  (
Sergejevič Puškin, 1825; 35)

U djelu ćemo sresti i Tatjanu Larinu, običnu djevojku koja vjeruje da ga može promijeniti. No, njegovo odbijanje srušit će iluzije i zbuniti njena osjećanja. Lik Onjegina potvrdit će još jednom osobinu nihiliste.  Upravo u sljedećim stihovima ispoljava se Onjeginov egoizam i nepažnja prema drugim ljudima i njihovim osjećanjima, ali pripovjedač teži njegovo ponašanje, na neki način, opravdati, navodeći njegove životne navike iz mladosti.

”Ja gajim ljubav prema Vama
Ko brat, il’ veću, može biti .” (Sergejevič Puškin, 1825; 68)

”U mladosti je i on bio
Žrtva žestokih, divljih strasti.
Al’ razmažen životom sjajnim
I navikama svojim trajnim,
Očaran jednim ne za dugo,
Razočaran u nešto drugo,
Mučen i željom i uspjehom-
Moro je večno on da guši
Roptanja glas u svojoj duši
I zijevanje da davi smijehom.

U lijepe žene što zanose
Više se nije zaljubljivo;

Napuštao ih je sve bez tuge
I tražio bez želje druge.” (Sergejevič Puškin, 1825; 34)

 Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi.

”Ljubite samo sebe sama,

moj poštovani čitatelju!

Predmet je dostojan posvema,

i milijega od njeg nema.” (Sergejevič Puškin, 1825; 34)


S druge strane, Onjegin se na selu prvi put susreće s osobom koju može nazvati prijateljem. Vladimir Lenski doprinosi tragediji Onjeginovog lika nakon što ga izaziva na dvoboj zbog flertovanja s Olgom, budućom ženom Lenskog, koja je postala predmet Onjeginovog zanimanja iz čiste želje da povrijedi Tatjanu. U tom dvoboju, kog prihvata zbog tadašnjih ruskih društvenih normi, Onjegin ubija jedinog prijatelja kojeg je ikada imao.

Onjegin ostaje sam u godinama koje slijede, još uvijek konstantno neprihvaćen u svakoj sredini u kojoj se nađe i odavši se porocima u pokušaju da ispuni svoju prazninu sa dovoljno vremena, da osjeti posljedice svojih postupaka i da preispita njihovu ispravnost. Čak, dovoljno vremena i da se pokaje i poželi da dobije oprost. Obraća se Tatjani, u nadi da je u njenom srcu ostalo nešto osjećanja koja je gajila prema njemu. Ali, umjesto naivne i nježne devojke, nalazi uglednu ženu bogatog starijeg čovjeka i u punoj mjeri otkriva kako su njegovi postupci oblikovali njenu ličnost. Odbijena i primorana da gleda kako njena ljubav postaje ubica, ona je sada ta koja podiže bedeme da bi zaštitila one krhotine srca koje su joj ostale poslije njega i, mada mu oprašta prošlost, dostojanstveno ga odbija, pokazujući kontrast između svoje vjernosti mužu i Onjeginove oholosti kada je on bio taj koji odbija.

”Bar da se trgla kad ga srete,
Da posta blijeda il’ rumena…
Na njoj se ništa ne pokrene;
Ni obrva, ni usna njena;
Mada je gledo najbudnije,
Ni traga stare Tanje nije
Mogao naći…” (Sergejevič Puškin, 1825; 225)

Na samom kraju romana, suptilno je spomenut motiv sudbine. Glavni junak prvobitno, vrlo jednostavno prihvata činjenicu da je Tatjana bila odbijena od njegove strane opravdavajući to sudbom.

”Ta djevojka … il sve su čari?
djevojka koju zanemari
u skromnoj sudbi – zar je ona
tako ravnodušna bila sad bila,
tako se smjelo postavila? ” (Sergejevič Puškin, 1825;  200)

Još jedna, zaključujemo,  odlika nihilista jeste upravo to da se sudbinom vrlo lahko mire. Smatraju da se sve dešava – zato što to tako mora i vrlo jednostavno svoje postupke opravdavaju sudbinom, što je ustvari slučaj i s glavnim junakom ovog romana.

Ruski kritičar Nikolaj Dobroljubov je u članku  Šta je to oblomovština? Onjegina uvrstio u poseban književni tip ruske literature 19. vijeka, u tip takozvanih suvišnih ljudi, zajedno sa Ljermontovljevim Pečorinom, Hercenovim Beljtovom, Turgenjevljevim Ruđinom i Gončarovljevim Oblomovom. Međutim, iako društveni roman u koji ulazi čitav ruski život sa političkim idejama, tadašnjom kulturom, vaspitanjem, Puškinov Evgenije Onjegin predstavlja izuzetnu pojavu psihološkog karaktera junaka.

Dok je Puškin kroz Onjeginov lik dao sliku plemića dvadesetih godina, Ljermontov je glavnim likom svog romana Junak našeg doba – Pečorinom, dao sliku tipičnog predstavnika epohe tridesetih godina 19. vijeka, a književna kritika ga ubrzo prihvatila kao predstavnika takozvanih suvišnih ljudi u ruskoj književnosti – nihilista. Takvog jednog čovjeka, nepraktičnog viteza riječi, prikazao je Turgenjev kroz lik Ruđina, koji predstavlja još jednu od varijanti suvišnih ljudi, ali ne i ponavljanje onjeginsko-pečorinskog tipa.

To su, naprosto, ljudi koji ne čine ništa ni za ličnu niti za opću korist, za njih ne postoje stvari koje bi im predstavljale životnu potrebu bez koje ne bi mogli da žive. Oni su jedni vrlo razmaženi egocentrici, koji misle da su centar svijeta koji se – oko njih i zbog njih okreće. Shodno svemu prethodno napisanom oni sebi daju za pravo da povrijede ljude koji uopće to ne zaslužuju, a sve to isključivo zbog kompleksa, nezadovoljstva i hirova koji se nalaze unutar njih samih.

Zaključujemo i uviđamo da  je lik Evgenija Onjegina Puškinu poslužio da u književnost uvede prototip suvišnog čovjeka, koji će kasnije biti model glavnog junaka mnogim drugim piscima.

Genijalnost Puškinovog lika se ogleda upravo u činjenici da, uistinu svi mi u sebi potajno nosimo dozu nespokoja, oholosti i nezadovoljstva okruženjem. Kroz ovo djelo pokazano je šta se događa onima koji dopuste da životom prevladaju negativne emocije. I na samom kraju otvara se krucijalno pitanje romana – da li je njegov posljednji vapaj uistinu bio prava, istinska ljubav ili naprosto, neopisiva, egocentrična želja za smislom postojanja? Nije li to i vječno pitanje društva u kojem živimo?

(posjeta 175 puta, 1 danas)
Total 3 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Nejla Kalabušić
+ posts

Jezik i književnost su tijekom cijelog života bili moja strast, ljubav, bijeg od stvarnosti i užitak!

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search