Fenomenalno kreativni magazin

Dedo

Tačno u 14.40h svakodnevno smo ga čekali da se pojavi na vrhu ulice, a onda bi mu trčali u susret. Uvijek vedrog lica i širokog osmijeha bi širio ruke i dočekivao nas u zagrljaj. A, sigurno je bio umoran od posla. Nismo ga pitali. U džepu njegove košulje, na desnoj strani, je bio naš cilj, takozvana rum pločica bez ruma. Znao je on to. Okupljao nas je oko sebe, divlje i malene. Nije se ljutio na nas, naše nastašluke i gluposti. Ni kad bi se zatrkali iz jednog ćoška sobe u njegov stomak. A, sigurno ga je boljelo. Ni kad bi ga „zajahali“ dok je na sedždi. A, sigurno ga je ometalo.

Sasvim drugačije je s nanom. Autoritornu nanu nismo smjeli „zadirkivati“. Otresita, ozbiljna i ljuta ona je imala „zitkovac“, metlu ili papuču koju kad zavinta odleti po sto metara i još pogodi cilj. Čak smo joj je „ranjeni“ morati vraćati i opet bježati jer se nismo znali izviniti. Nana je bila diktator. I bilo nam je žao dede jer ju je i on morao slušati.


Plaćao je svako naučeno i bez greške proučeno sure. Pričao je poučne i zanimljive priče. Učio nas je da vozimo biciklo.Vozio nas u civarama u travu, a nazad na plastu trave. Dijelio je sreću. Bio je najbolji. Neprevaziđen. Najviše smo ga voljeli. Znao je on to. I nanu smo najviše voljeli. I ona je to znala.

(posjeta 258 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Nadža Mujkić
Web stranica | + posts

Komentar

  • Izeta Kuduzovic
    1 godina ago Odgovor

    👍👍👍👍

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search