Diši

Ponekad čovjek mora otići od svega što ga okružuje da bi se vratio sebi. To za njega znači distancirati se od svega što mu u tom trenutku stvara teret. Toliki teret da jedva diše. Isto kao da mu neko kroz cjevčicu daje u ograničenim količinama kisik, pa nakon određenog vremena ukloni cjevčicu. Tek kada dođe do one posljednje, odlučujuće sekunde, koja će prevagnuti, da li će čovjek nastaviti disati ili će umrijeti od nedostatka zraka, eh, tada mu se iznenada pojavi opet cjevčica.

Tako se čovjek naguta zraka i nastavi opet dalje. Sve dok ga ta odlučujuća sekunda ne ubije. A ubit će ga, ako se dugo nalazi u tim ruševinama. S vremenom, od velikog umora, neće imati snage prepoznati cjevčicu, a kamoli udahnuti taj povremeni kisik. Tako polahko pada. Tako polahko tone. Tako polahko se gubi. I tako polahko umire. U duši!

Tek kada odluči da pobjegne od svega što mu dušu kida, ima šansu da diše zrak onako kako je on to zamislio. Povratak sebi zna biti težak put. Ako ljudsko biće stalno zanemaruje svoje želje, a ispunjava tuđe, taj put je još teži nego što je mislio, jer je previše duša pokidana. Bitno je naći dovoljno zraka, kako bi čovjek mogao udisati život punim plućima. A jedini način da čovjek opet prodiše je da ode od svega što ga polahko ubija.

Prvi koraci tog puta su od leda. Jako je klizavo. Ako čovjek nema adekvatnu opremu, može svaku kost polomiti, a ako se opremi i krene polahko tim putem, svaki idući korak ga vodi ka sunčanoj strani. Na strani gdje će se susresti sam sa sobom. Ponovo. Napokon.

(posjeta 406 puta, 1 danas)
Total 7 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Lejla Motoruga
Web stranica | + posts

Svašta nam ljudi nameću da se mora. A ništa se ne mora, osim umrijeti. Ali eto, kada već svi toliko nameću da se nešto mora…onda bi najbolje bilo da svako od nas mora ispasti čovjek.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search