Đe su pare?

Period srednje škole pamtim kao izrazito bezbrižno doba.

U toj rundi životovanja, nama djevojkama bilo je najvažnije da pobijedimo u vječitom ratu sa roditeljima da se subotom uveče ostane vani koji sat duže. Muški dio društva bio je apsolutno nesputavan takvim vrstama zabrana, i zbog toga smo bile maksimalno ogorčene, redovno ljute na svoje brižne roditelje. Bile smo djevojčurci, tek smo počele otkrivati blagodati mladosti, i uz ono što je došlo kasnije, uključujući i fleksibilne satnice vikendom, shvatam da smo u tom razdoblju uspjele zagrebati tek po površini mladalačke čarolije, a mi vjerovale da smo totalno lude i da se provodimo trista na sat. Boga mi, blago nama. Dežurne aktivnosti bile su kvalitetna zajebancija, salve smijeha, uspjeh da se pijan prodaš trijezan po dolasku kući, razvijanje tolerancije prema šarmantnim nezakonitostima uz dobru muziku, a prije svega reprizno emitovanje tinejdžerskog serijala na temu sveznanja.

Ne pamtim loše, zle karaktere među nama, samo različite. Sa tim Različitim, osim radosti prema životu, nisam dijelila neka druga interesovanja. Pristojna grupa Različitih dolazila je iz porodica koje su imale dobru nafaku. Naši gimnazijski dani daleko su iza nas već više od deceniju, pritisak na luksuz nije bio diktiran kao danas, ali bio je prisutan, dabome. U ime pripadnika tog miljea, sjećam se da je dosta te nafakali raje nosalo dobre telefone, pažljivo biranu, brendiranu garderobu, a oni brutalne nafake svoj imidž upotpunili su i četvorotočkašima. U njihovu odbranu, autići su tada još uvijek bili u vlasništvu roditelja koje bi Različiti posuđivali tek kurčenja radi. Različiti nipošto nisu bili ime na dokumentu. Sva njihova gotiva bila je dobra volja mame i tate.
Nikada nisam nešto posebno razmišljala, niti sam davala na značaju toj pobjedničkoj strani života. Ja sam uvijek žudila za nekim astralnim projekcijama i bila u fazonu koji mi do danas nije donio materijalno dobro, pa mi često naumpadne rahmetli majka i riječi kojima me šamarala, da šta god u životu izaberem, pokajaću se, a i život šupak pa ti ostavi dobar komad od sebe da se imaš kad kajati. Kajala se ja ili ne, moja ličnost je zgotovljena i toliko o tome neka je rečeno.

Interesovanje za takav, komotan način života, u meni je spavalo, do trenutka kada sam se odazvala pozivu Različitih. Upitali su, zašto i mene moji ne ispoštuju, zašto mi ne kupe lijepu odjeću, moderan telefon, jednostavno, zašto me ne blagoslove novčanikom. Zamislila sam se nad tim upitom njihovim, odlučila da ću podrobnije ispitati o tome svoje domaćine prvom prilikom. Tako je bome i bilo.

Kao na zadatku, vođena nijetom da saznam zašto ja nisam gotiva najveća, po povratku kući iz škole, teturajući se trijezna, srdačno mater pozdravim pa joj izvolim dati priliku da se izjasni, da li smo mi s parama?

Majčinski, toplo i hladnokrvno, kazala je meni mater moja: „Ja jesam, ti kol’ko znam, nisi.“

(posjeta 159 puta, 1 danas)
Total 4 Votes
1

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Dženana Hadžihafizbegović
Web stranica | + posts

Fenomen svoje ženstvenosti mjerim kaznama za parkiranje. Što se vještine tiče moj zapis za to majstorstvo aminovao je Nasrudin hodža.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search