Dječaci

Sunce je teško i jako grije.

Nedjelja je poslijepodne, ceste su prazne od automobila i ljudi. Tek s vremena na vrijeme u daljini zastruže zvuk motora da bi isti kroz nekoliko sekundi utihnuo, proždran vrelinom i teškim suncem koje jako grije.

Dvorište zgrade gradskog naselja ne odmara. Zaštićeno je debelom hladovinom i raskošnim zelenilom. Dvorište gradskog naselja zagrlilo je grupu dječaka koji redovito koriste blagodati dvorišta uronjeno u bogate krošnje. To su nevina djeca koja se glasno smiju i glasno igraju. Oni glasno vole život, oni na sav glas vole biti djeca. Oni su debeli i mršavi, oni su Darko i Kenan, i Rijad i Vuk i još trojica dječaka koji te pospane nedjelje nisu bili glasni jer nisu bili u dovrištu zgrade gradskog naselja.

Dječaci u dvorištu zgrade gradskog naselja imaju bicikla. Kada se bicikla umore, dječaci se igraju žmire. Kada se oni umore od skrivanja i traženja, prave kućicu ispod drveta na travnjaku u dvorištu. Kućica je smiješna, uvijek porušena u naletima ljetnog nevremena što ih nerijetko sviju prisili da se raziđu i skriju u kući, svako u svojoj, onoj pravoj, stabilnoj.
Za takvih slučajeva, dječaci bi sljedećeg dana poslije oluje, uvijek popravili smiješno skrovište ispod drveta. Oni grade, vraćaju je u stanje od ranije, dovoljno održivo za lijepe vremenske prilike do prvog naleta snažnijeg vjetra. Kućica ispod drveta je smiješna.

Sunce je bilo teško i grijao je jako, bila je nedjelja poslijepodne, bicikla su bila umorna od dječaka, dječaci umorni od skrivanja i traženja, a kućica porušena od prijepodnevnog pljuska i moćnog vjetra. Dječaci su čekali dan poslije da se bave tim neuvjerljivim zdanjem jer od silne mokrine i blata nije imalo smisla popravljati je još danas. Zidovi od kartona su uništeni a iskopane stepenice su bile blatne i nepristupačne. Zato su, do sljedećeg dana, sjeli na klupu ispred ulaza u zgradu i glasno voljeli djetinjstvo. Jedan od dječaka je plakao. Svi ostali su se smijali. Dječaci nisu zli, ni Darko ni Kenan, ni Rijad ni Vuk, ni trojica koji nisu bili danas u društvu. Dječaci se ne koškaju šakama, oni ne govore vulgarne riječi, oni se smiju i glasno vole djetinjstvo.

Ali danas, danas su saznali da jedan od njih gaji osjećanja prema djevojčici, prema Hatidži. Glasno su proganjali ranjenu dušu romantika koji se branio suzama. Njegova istina je zvanična i on se nije kadar nositi s istom kada je sam, kada je blizu Hatidže, a tek kada je u okovima dječaka koji su glasni.

On je plakao, oni su se smijali. On je glasno plakao, oni su se glasno smijali. Plašio se da će biti glasni do Hatidže. Ne znam da li su oni željeli biti glasni do Hatidže, ali do mene su bili glasni. I ja sam se smijala, tiho. Skupa s njima, ali svima jednako. Dječacima, jer im je sanjareva krhka duša smiješna, a zaljubljenom Shakespeareu jer je stasao za ljubavne jade što fizički bole.

Blago njemu na suzama, a njima na smijehu. 

Blago njima, svima. Blago njima.

(posjeta 177 puta, 1 danas)
Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Dženana Hadžihafizbegović
Web stranica | + posts

Fenomen svoje ženstvenosti mjerim kaznama za parkiranje. Što se vještine tiče moj zapis za to majstorstvo aminovao je Nasrudin hodža.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search