Dozauvijek
-
- 11. Novembra 2020.
Nasmijanog, u životu će te dodatno nasmijavati… s tobom kad treba svijetu pokazivati i šestice i osmice, karijesom okićeni nazdravljati starim životnim avanturama, planirati nove.
Zagrljeni ćete ispraćati stare ljubavi, čuvati prostor za nove i nove priče. Umjesto zaustavljanja auta na nekoj nepoznatoj cesti, zaustavljat ćete vrijeme ispod zvijezda i plavog neba. Pod jorganom, dok pucketa vatra na nekoj iznajmljenoj vikendici – negdje između treće i četvrte čaše rakije, obećat ćete jedni drugima da ste tu.
Do zauvijek.
I grlit ćete se.
Čuvati za ruke i rukave.
Dovoljno blizu sebe i kraj sebe.
Hodat ćete zajedno, preskakati stepenice, čekati u redu, na blagajni i na benzinskoj.
Točit ćete gorivo za sitne pare, posjetiti muzeje i slikati mostove, čuvati ulaznice od najdražih vam bendova, kriti mamurluk od roditelja, živjet ćete život punim plućima.
I neće vam trebati nitko.
Sebi i svijetu ćete biti dovoljni.
Za nestašluke, neistražene ceste i navigacije.
Za booking-apartmane, svadbe i rođendane, nove godine i imendane.
Dok ih imaš, čuvaj ih.
Ne u novčaniku, u fotografijama, ne u limenkama iza suvozačevog mjesta i razbacanim notama omiljenih vam bendova.
Negdje tu, kraj sebe.
Sa sobom.
Da se lavovski borite, pomjerate granice, probleme preskačete i pobjedama nazdravljate.
Da se iznenadite, slučajno, s čokoladicom ili lizalom navratite.
Da nazovete, parkirate se ispod jorgana i dekice, ispod zvjezdanog neba i ispod rebara.
Tamo vam mjesta najviše želim.
Za one koje zovete prijateljima.
Za one koje zovete svojima.
Ma čiji god da su.
Vaši su.
I za vas su.
Dozauvijek, ma koliko god ova riječ ne postojala.
Šta bi promjenili?
O autoru
Josip Milanović (PisoJ)
Da ćemo svake jeseni, baš kao lišće jedno drugome u zagrljaj pasti i tamo čekati novu zimu.
Da prezimimo.
Da preživimo.
