Dvije duše

“Sjećaš se onog našeg sokaka?” – reći će jedna duša drugoj, što se znaju još od ranog djetinjstva, još od onda kad je Sunce bilo nježnije, a ljudi ljubazniji i jedni drugima bliži.

“Zar se sopstveni korijeni mogu zaboraviti?” – odgovorit će druga duša, tamo negdje kad se sretnu na kraj svijeta, daleko od domovine.

Kad se sretnu pa se sjećanja probude, kad se na tren vrate u onaj dan kad su se koferi pakovali, karte već bile kupljene, kad se domovina napuštala, rad’ nečeg boljeg, rad’ boljeg života. A šta je bio bolji život? Pomislit će tada, baš tada kad se sretnu u tom nekom stranom i dalekom gradu, gdje su ljudi hladni, gdje su svakom stranci, čak i sami sebi. Eto, samo jedno drugom nisu. Zagrlit će se te dvije duše tog jednog dana na toj nekoj stranoj ulici gdje će se sjećati svog sokaka i svoje domovine. Jedno će drugom biti dragi, zaboravit će na djetinjstvo puno svađa, na ljubomore što potiču iz klupa osnovne škole, na svađe oko one djevojke što je radila u pekari gdje su jutrom mirisale vruće pitice. Zaboravit će sve ružno, tog dana kad se sretnu dvije duše, prepoznat će jedna u drugoj samo ogromnu čežnju za domovinom. A hoće li biti kajanja? Hoće li se kajati? Jesu li tamo daleko, kud su pobjegli od sebe, iščupavši se, ostavivši korijene svoje, našli bolji život? Ili su se poput biljke kad je od korijena odvojiš osušili i umrli, bez igdje ikoga?

(posjeta 147 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

suvada
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search