GROMOBRAN

Škrtarile su ulične lampe na Saračima. U neka doba poslije ponoći. Bezglavo su šetali, dopuštajući smijehu da prevagne nad strahom. Skupa, nemaju ni pedeset. Godina.

Sve do Čaršijske džamije je pusto. I koraci im, zovnko osvajaju kaldrmu. Iz sokaka koji vodi u Barhanu, u bezbrižnu noć pred njima,  uskočit će policajac. Iz bašte Kolobara- hana, za njim će izviriti i drugi. Čekaju, namršteni. Oni, ukopani uz harem Begove džamije. Da bježe, nisu ni pomislili. Koraci im najednom tromi, i nesigurni. U smijeh im se upliću nerazumljive riječi. Hrabrost im poput polena zapinje u grlu. Alergični na iznenađenje. Crvene se i šmrču. Šta radite momci, upitat će prvi. Onaj po čijoj bi se boji glasa moglo zaključiti da je dobar, ili bolji od onoga što urla na toki voki. Šta radite momci, upitat će ponovo, ovaj put ozbiljnije, tonom koji pretpostavlja odgovor. Šetamo, prošaputat će jedan od njih.

Šta kažeš, šetate, ha bando ? U ova doba šetate, je li ? Vadite lične karte odmah, da vidimo ko ste, šta ste, hajde, hajde, brže to !?

Kako ni jedan nema ličnu kartu, šutke stoje, ruku uz tijelo. S toki vokija, prodoran glas izvještava o pljački obližnje zlatare. U toku je potraga za osumnjičenima. Specijalna jedinica je, kaže,  na putu. Poznata marica.

Rotacijska svjetla su zablještala iz pravca Čaršijske džamije. Kaldrma je treštala pod naletom točkova. Iz auta su izletjela dvojica, kao da će u ring uskočiti. Super teška kategorija. Ubrzo će opravdati epitet dodijeljenog im naziva. Onoga ko im je bio najbliži, prvo su dohvatili.  Pa su nastavili redom. Jednog, drugog, pa trećeg. Bez pitanja, i pauze. Jednom u pleksus, drugi put u prsa, pa šamar, dva, i ćuška iza ušiju.  Kroz šikaru udaraca, probijao se isparani glas boljeg policajca koji je pozivao na razum. A to je značilo da neko mora progovoriti. I to čim prije.

Mi živimo tu preko puta, prekinut će ih jedan od trojice. Evo, tu gore gdje su oni prozori su naše sobe. Koji ba prozori, koje ba sobe, o čemu pričate, otresito će krupniji, specijalac. Tamo, preko puta Begove. Bili smo na Ilidži kod prijatelja. Mislili smo sačekati sabah, da se sa ostalim učenicima vratimo unutra. Pa sad šetamo. Do sabaha.

Pa vi ste softe znači, ha bando ? Tako je gospodine, potvrdit će sve trojica. Ako nas sada prijavite, ili odvedete u stanicu, izbacit će nas iz škole. A ostala nam je još jedna godina. Nadovezivali su se u jadikovanjima, vadeći se. Ako ste fakat to što kažete, hajte nam onda proučite nešto, da i to čudo vidimo.

Kao na ispitu, najbolje što znaju, uče na sred Sarača, u neka doba noći, Fatihu, koja će smekšati srca, i teške policijske šake. Policajac blage boje glasa, poslije će ih otpratiti do gromobrana, čak ih i pogurati da se domognu drugog sprata, dok ulicom Mula Mustafe Bašeskije, fijuče sirena, koja zatim u Logavinoj, utihne.

(posjeta 29 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adem Deniz Garić
Web stranica | + posts

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search