Hedija

Stapajući se sa vim vrletima, insan ovijeh krajeva znao je da je od srca i osmijeh svakome drag a nekamoli fišek trišanja uzbratih sa avlijske grane, šljiva mavenih, jabuka jedrih, ili niska jagoda šumskih nanizanih na đerdan od travčice za malehne dječake i djevojčice, što očima kupe dunjaluk i čekaju hedije a i sami su hedija za kuću u koju su spuštene Njegovijem emerom. Tako su naši stariji vavik nohali bobe u njedrima jal u džepovima prsluka pletenih ispod mahramica vezenih. Pa kad bi naiđi na nejač u trku za svaki selam i jošte kelam podaj bi bobu čiste radosti i sreće, uz dovu da im zlo nikad ništa neće naudit niti pokudit. Onog najbistrijeg međ mahalskijem malim glavama bi pomiluj dok ga je palila vatra pod tabanima, vatra igre i žara da upije sve što je izmaštala njegova bistra glava. Ruku vehtu ako se sjetiš poljubi i na čelo stavi, a potom okreni na ono gdje ste svi stali. Tako smo mi, mahalska djeca, u trku rasli i stasavali uz hedije usputne od dobrijeh ljudi, iz desne ruke adetom, ali juz nasihate kratke “polahko dijete”, “ne hiti”, “živ i zdrav bio majci svojoj taki naočit”, a za one vrletnije i naletnije “bog ti dobro dao”, “nalet te ne bilo”, “bolan ne bio”…

Bila jedna u mahali tako džomet Bog dao. Vazda davala jal suhi lokum jal gurabiju a ni sama nije imala. Majka bi mi vazda podaj kad šta prispije u bašči da odnesem a meni budi drago. Stari prag lukšijom žut, kat dimija mirisom dunje prožmut, obraza rumenih ko majkine jabuke iz podruma. U prozorima bosiok biva da joj kuća miriše. A mirisala je Hedija na džennet sami. Reci bi mi vazda na kanatima pri izlasku “blago majki koja te rodi”, a moja mater mene vazda ruži pa nisam znala što je blago mojoj materi kad sam nalet. Kasnije sam pojmila kroz majkinu priču da nije imala svoje djece i da je ženskinju svaku nejaku umivala dovama svoje djece koju nije imala. A željela. Srcem ispod njedara. Blagim očima, i mivenim rukama na svakom namazu.

Tako neki ljudi dođu kao hedija mahalama i djeci da im pute slute i dovama steru. Danas niko nejma mjeru pa kudi svačiju hedijsku mjeru po svome biva trebo je više donit u kesi jer biva ima uz riječi “jest se pritrgo” a ne znaju da trgaju svoj obraz i svoje grane riječima u očima one nejači koja gleda dok se kesa otvara istim onijem očima kojima smo mi gledali jal bobe jal gurabije iz ruku dunjalučkih hedija.

(posjeta 117 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search