Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Hedija

(Atif Arnautović, sa kćerkama, 1942. godina, Sarajevo
(Atif Arnautović, sa kćerkama, 1942. godina, Sarajevo

Stapajući se sa vim vrletima, insan ovijeh krajeva znao je da je od srca i osmijeh svakome drag a nekamoli fišek trišanja uzbratih sa avlijske grane, šljiva mavenih, jabuka jedrih, ili niska jagoda šumskih nanizanih na đerdan od travčice za malehne dječake i djevojčice, što očima kupe dunjaluk i čekaju hedije a i sami su hedija za kuću u koju su spuštene Njegovijem emerom. Tako su naši stariji vavik nohali bobe u njedrima jal u džepovima prsluka pletenih ispod mahramica vezenih. Pa kad bi naiđi na nejač u trku za svaki selam i jošte kelam podaj bi bobu čiste radosti i sreće, uz dovu da im zlo nikad ništa neće naudit niti pokudit. Onog najbistrijeg međ mahalskijem malim glavama bi pomiluj dok ga je palila vatra pod tabanima, vatra igre i žara da upije sve što je izmaštala njegova bistra glava. Ruku vehtu ako se sjetiš poljubi i na čelo stavi, a potom okreni na ono gdje ste svi stali. Tako smo mi, mahalska djeca, u trku rasli i stasavali uz hedije usputne od dobrijeh ljudi, iz desne ruke adetom, ali juz nasihate kratke “polahko dijete”, “ne hiti”, “živ i zdrav bio majci svojoj taki naočit”, a za one vrletnije i naletnije “bog ti dobro dao”, “nalet te ne bilo”, “bolan ne bio”…

Bila jedna u mahali tako džomet Bog dao. Vazda davala jal suhi lokum jal gurabiju a ni sama nije imala. Majka bi mi vazda podaj kad šta prispije u bašči da odnesem a meni budi drago. Stari prag lukšijom žut, kat dimija mirisom dunje prožmut, obraza rumenih ko majkine jabuke iz podruma. U prozorima bosiok biva da joj kuća miriše. A mirisala je Hedija na džennet sami. Reci bi mi vazda na kanatima pri izlasku “blago majki koja te rodi”, a moja mater mene vazda ruži pa nisam znala što je blago mojoj materi kad sam nalet. Kasnije sam pojmila kroz majkinu priču da nije imala svoje djece i da je ženskinju svaku nejaku umivala dovama svoje djece koju nije imala. A željela. Srcem ispod njedara. Blagim očima, i mivenim rukama na svakom namazu.

Tako neki ljudi dođu kao hedija mahalama i djeci da im pute slute i dovama steru. Danas niko nejma mjeru pa kudi svačiju hedijsku mjeru po svome biva trebo je više donit u kesi jer biva ima uz riječi “jest se pritrgo” a ne znaju da trgaju svoj obraz i svoje grane riječima u očima one nejači koja gleda dok se kesa otvara istim onijem očima kojima smo mi gledali jal bobe jal gurabije iz ruku dunjalučkih hedija.

(posjeta 88 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *