Fenomenalno kreativni magazin

Hodana

Putevi kojima insan ovijeh vrleti hodi, često go ko od majke rođen i bos da mu kamenje bode tabane, su strmi, neprohodni, kameniti, napose bremeniti. Kroz šiblje i žbunje, često oslanjajući se na dobar šćap, i usputnu vodu, za hajr napravljenu česmu nekoj dobroj duši koju vole i koju će voljeti dok god voda teče. Mislim o tome dok dolazim materi i ocu. Vakat ih obić, a i viđat kuda li se ona loza zadala na staroj kući i kako se može popravit sve, nabolje jakako, a da se ne remeti sjećanje. Isto ono sjećanje iz kojeg miriše bosiljak i nana, i ruža miruhavka, i trešnje koje niko u sokaku nejma, kao i nebo okrenuto nama ili mi njemu kad onomad skakasmo ko koze po blagorodnim livadama punim cvijeća kojeg niti jedna uređena i sređena bašta u tuđini ne mere zamijenit nit odmijenit. Valjda djetinje oči srcem vide i dišu zemljom čijim putevima hode. Mi stariji nekako to smetnemo, pa se vazda povrćemo tražeći iste one oči kojima smo kao djeca gledali i pili rosu sa listova djetinjstva.

Ulazim u zemlju u kojoj je vrijeme stalo, to pokazuje i sat na granici, nit datum isti nit vrijeme isto. Samo mi isti putevi. Ibret. Vrijeme stalo a teče. Niko se ne osvrće. Nit gleda vego zna kud ide pa se ne osvrće vego gleda naprijed, pogledom uvijek uprtim nazad. Ibret do ibreta.

Majka dočika na istom onom žutom pragu, svoju ‘ćeru, koju odmilja zove Hodana. Taj mi nadimak malo ko zna, osim najbližih. Nekako mi to moje, i materino. I ne dam. Tu mi vrijeme stalo. Kako ulazim tako mi biljezi kuće oživljavaju i doživljavam sve, i vrijeme teče, začudno, a stoji, ko da nikad makla nisam, ko da sam dite, majkina Hodana koja je prohodala sa šest mjeseci ko sva mimosvit dica, koja je progovorila kad druga dica šute, koja od tad govori i kazuje kad ne treba, pa joj se vazda kazuje da žensko treba da šuti, trudi i rudi kome treba u jesen, bezbeli. I rod i porod daje blagorodan, na uzgor svakoj kući koja je goji u svojoj bašči. Šutim.

Gledam. Kako miluje mi ruke, baško ono cvijeće u bašči kojem ne da da se osuši, niti prekine loza. Pratim. Kako očima me suznim poji, ko da zalijeva nakon duge suše. Od matere nema veće budale, ni srca, ni duše. I pijem kahvu kroz sjećanje ko da je pijem prvi put s majkom i dedom u bašči, i lokum isti, i gurabija. Samo neki šlagirani kolač strši ljubavlju napravljen koja ga jedino drži na stolu, da ne sapne o sjećanja i utopi se u vodi koja ne cijedi iz usta kad ga kusneš. Ipak, majki za ljubav kažem da je dobar jer me nutka ko da svaki dan odsustva time nadoknađuje. I sve mi isto ko prvi put a nije i sve me neka dragost uzima a plače mi se i krijem da mi se suza ne vidi da ne pomisli da mi je, ne do Bog teško, u tuđini, a nije a jest i nije.

U magnovenju srčanoga vida ko da vidim djetinjim i ko da sam napoprik ižddžikala i stalo ono vrijeme ko na biljezima prošlosti i sadašnjosti i budućnosti u Jednom Sad, klešući Hodanu od matere i oca udanu za tamo neku tuđu kost što smiraj jedino pod vlastitim bremenom i kamom i sjećanjem nalazi u tome sad u kojem se spaja sve vrijeme koje teče a ne teče nego stoji, i tom sjećanju koje je tamo negdje a ovdje je i Sad. Ko i prvi put.

Nešto kontam, uvijek je Put pod nogama Hodani, onaj od sad do Sad, onaj koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost pod teret jednog insana u vremenu i prostoru omeđen livadama i šumama neprohodnim, kojima te nose noge a upravlja Neko ko se ukaže skriven uvijek iza perda prozora spajanja Života i Smrti, kad vrijeme stane a teče, putovima djetinjeg vida u odraslom čovjeku. Ili ženi. A i žena je čovjek. Bezbeli!

(posjeta 85 puta, 1 danas)
Total 8 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search