Ilidžanski šaptač konjima

Priča Amele Lučkin o povezanosti ljudi i konja.

Mrvica je bio sve osim Mrvica, izuzev u proljeće ’92. Ponosit, hrabar i odvažan, a bio je moj. Samo moj. Jedino je sa mnom bio miran, ukrotiv i poslušan. No te ’92. sam uvidjela da ima istine u onome kad kažu “životinje osjete”. I zaista je tako. Tog aprilskog jutra Mrvica je bio drugačiji, uznemiren, potišten i njegovo hrzanje bilo je bolno. Nalikovalo je plaču. Kao da je slutio da se nešto dešava. Kao da je predosjetio naš rastanak. Rastanak nakon dvije i po godine druženja, neizmjerne ljubavi. I jesmo, rastali smo se sa velikom tugom. Mrvica je ostao da luta poljima zelenila uz hladnu Sutjesku i Drinu, da bude slobodan. Ja sam krenula putem divljine, putem nezamislivim za čovjeka. Putem spasa. Poslije Mrvice nije se srce radovalo novim konjima, nije ih puštalo ka sebi. Samo sa Mrvicom osjetila se ta simbioza, ta povezanost i to šaptanje jedno drugom imalo je smisla, nekako smo se razumjeli. On je ukrotio ono divlje u meni, morala sam ga slušati, a i ja u njemu, morao me je slušati. Danas me podsjetiše na Mrvicu ovi ilidžanski konji, opjevani u pjesmama mnogim, ali nijedan nije Mrvica.

Ako imate ovakve ili slične priče pošaljite nam, najbolje ćemo objaviti!

(posjeta 217 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

AL
Amela Lučkin
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search