Jutarnja, SlovoNaSlovo

Jabuka

jabuka
jabuka

Volim posmatrati nebo. Bilo gdje. Pogotovo kad je čisto plave boje pa išarano mnoštvom bijelih, kud i kamo sivih oblaka. Ne mogu ga se nagledati. Znam maksuz i posao zanemariti jer stanem, a ako imam gdje i sjednem i gledam. Najdraže mi je opet zavrnuti glavu i u hodu mu se diviti, usput, a tako se nečesto radi toga znam spotaći ili udariti. Trotoar nijedan ne zaobiđem, a da makar vrh cipele zabijem u njega. Danas tako spuštajući glavu ka zemlji, pogled mi se zaledi na zrelim jabukama. Prenuh se. Zamirisa mi prošlost. Nedokučive, njih mali roj na vrhu vitkog, a visokog stabla. Sitnije rastom, pola bijele, pola žarko crvene, kao u Snjeguljici bojom opisane. Izgledale su zrelo i sočno. Odmah mi se razliježe miris u nosu, okus na jeziku, a pljuvačka poteče. Zastadoh, udahnuh i progutah. Nikog u dvorištu da zamolim za jednu. Sjećanja navriješe. Nije to obična jabuka. To je jabuka mog sretnog djetinjstva. Takva je jabuka krasila avliju mojih nane i dede. Stablo debelo i visoko, bogate i razgranate krošnje dugih savitljivih grana. Plod sitan, sniježno bijel ispod kore, sočan i opojan. Rana jabuka stizala je prva s proljećem i sve nas mamila. Jesmo je se svi i nauživali, vala! Mogli bi mi još. Da je vremena. A, nije.

Dedo bi se znao popeti na jabuku pa nam granu zaljuljati, kad se „s tala“ više nijedna nije mogla dokučiti i kad ni tehnika dokučivanja uz pomoć grabalja duge drške više ne bi funkcionisala. Tad bi kišilo jabukama. A mi bi neumorno trčali i sabirali plodove. Kad bi koja padni na tvrdi beton umjesto na travu, „ubi“ bi se s te strane, nekad napunivši i kamenčićima s avlije. Ta se odmah morala jesti. A jela se najdraže. Kamenčiće bi prstima povadi, prašinu rukavom otkloni i odmah usne prisloni. Prvo bi joj isisaj sok s te strane, a onda grizi. Eksplozija svih čula.

Bila nam je svakidašnja, nismo znali da to nije, da je posebna. Kao što je posebno gotovo sve u životu. Ništa nije samopodrazumijevajuće. A insan kao insan, istina je, ne zna da je sve što ima posebno – dar, dok to isto ne izgubi. Dede nema već dugo. A nema ni jabuke, sasušila se. Možda od tuge. Baš sam tužna.

(posjeta 286 puta, 1 danas)

One thought on “Jabuka”

  1. F g says:

    Amazing Nadza!! Keep‘em coming:)))!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *