Jedna žena, Muška

“Kako? Kako se zoveš?”

Navikla da sam na “ti”. Bez pardona. I već podsmijeh u glasu joj čujem. I vidim. Osjetim. Jer znam. Nije mi ni prvi put biti žrtva žene u ranim pedesetim što sve svoje neuspjehe, što intimne, što profesionalne, liječi nad žrtvama šaltera, svakodnevno. Jer ona ima vlast, moć. Ona je sa one strane šaltera. Priznajem, bude mi lakše, makar nisam jedina.

“Muška.”

Zovem se Muška. I onda se već grohotan smijeh prospe odajom. Priključi se i par kolega. Prije, istina, mi je bilo neugodno dok sam bila mlađa i tek upoznavala svijet šaltera. Više uopšte ne. Šta one ne znaju, očigledno između mnogih drugih životnih stvari koje su nepoznanica ovoj grupaciji, da je moje ime meni nadjenula moja mama iz jedne ljubavi velike. Rodila je prije mene troje djece. Svako je umrlo, pa u nadi i molitvi svojoj da sve zle uroke ovog svijeta, kad do mene dođu, a nje mi ne bude blizu, da me sa jednim:
“Mashallah, mashallah!” odbrani, nadjenu mi ime neobično.

A jako, muško. Mušku što sluti. Kratko me šišala. Nikada kao djevojčicu uljepšala, da joj živim i poživim. Na moj 18. rođendan, oboje, babo i mati rekoše:
“Ti sad dijete, promijeni ime. Sad si odrasla.”
“Koje ime?”
“Pa ovo, što ti dadosmo.”
“Zar da svu onu ljubav, vaše dove i blagosivljanja, u kojima ste me ovih 18 godina dozivali i voljeli tako, ja da mijenjam? Za koje bolje? Ljepše? Takvoga nema.”

(posjeta 130 puta, 1 danas)
Total 1 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Jasmina Mrkonjić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search