Jednom se voli

Sjedili smo u bašti neki dan, porodično, i pričali uopšteno o životu – ko je kud otiš’o, šta je ko uradio, kako vrijeme brzo prolazi i o zimama što nisu hladne kao što su nekad bile, kako ljudi ne vode brigu o higijeni i kako je to glavni razlog epidemije koja nas je zadesila.

Polahko, pođoše svi svojim putem. Babo ode u još jednu od svojih usamljeničkih šetnji i dugih razmišljanja u tišini čiji se kraj završavao uvijek ispod visokih krošnji jedne trešnje gdje sam pola djetinjstva ostavila.

Majka, uzevši za izgovor neke kućne poslove, nestade odjednom, a znam i ona je bježala svom miru i samoći. Ostadosmo moj stariji brat, Harun, i ja sjedeći. A nas dvoje smo, evo već godinama, kao dva stranca. Pričamo koliko moramo i šta moramo. Putevi nam se jedva dodiruju.

Nego taj dan, da li nas je ljeto varalo svojim toplim suncem, da li nam je vjetar zbrkao misli, mi se raspričasmo baš kao što bi dva najbolja prijatelja pričala da se nađu na jednom mjestu poslije mnogo godina. Otvaraše se tema za temom. Iz sadašnjosti polahko ka prošlom vremenu, poput rijeke što teče unazad.

Prošlost koje sam se ja rado sjećala, u kojoj je on htio živjeti, a u prošlosti se nije moglo živjeti. U njoj si mogao opstati samo kao mrtvac.

Kao trenutak, vječan trenutak, ali ipak kratak isto onoliko koliko se dugim da učiniti.

Pričajući o jednoj od svojih poznanica pomenuh mu u razgovoru prezime, njemu dobro poznato, i mjesto. Prezime od njegove bivše djevojke, Emine, i mjesto odakle je dolazila. Njemu oči zasijaše kao što su mu još u ona davna vremena sijale. Pojavi mu se na licu neobjašnjiv dječački smješak. Dah mi presječe trenutak sjećanja na vrijeme kad je volio. Već sljedeći trenutak iz njegovih očiju uvidjeh da je i dalje voli.

Koliko god da sam bježala i izbjegavala pomenuti njeno ime pred njim i time izazvati buru sjećanja na davna vremena kad su bili zajedno, tu mi se, eto, nesvjesno desilo.

Harun, odavno je odrastao čovjek. Ove jeseni treba ući u svoju trideset i osmu godinu. Ima nekakav zadovoljavajući posao. Radio bi, da se s pravilima ne krši, sve tri smjene i uopšte on kući dolazio ne bi.

To bi mu bio još jedan način da pobjegne od susreta sa sobom. Da može otišao bi i na drugi kraj svijeta. Tamo gdje ljudi ne znaju za njeno ime, porijeklo, prezime… Među ljude koji nikad nisu bili došljaci u mjestu gdje se ona rodila. Samo da je zaboravi. Toliko ga je prošlost pratila i proganjala.

On je nakon raskida s njom postao veoma dosadan i jednostavan čovjek. Uvijek u crnim pantalonama, sa hodom mrtvaca, praznim riječima i životom što ga, k’o da je stara ishabana torba, ne vodeći brigu o njemu, prebacio preko ramena i nastavljao.

Nastavljao je sakupljati godine u toj torbi, a ostajao srcem i mislima sve u onoj godini koju je s njom proživio.

Niti čuje, niti vidi okolinu. Ne zanimaju njega riječi oca koji je uporno govorio da mu je vrijeme došlo za ženidbu što mu je na desetine djevojaka i njihovih slika pokazivao sa malog ekrana.

A čovječe, pa godine su se naređale od onomad…

On nastavlja svojim mračnim putem koji nikuda ne vodi. Nekad se upusti u razgovore o ženidbi i ponešto malo i kaže. A nekad i to vrlo češće, samo se tiho udalji.

Taj dan, kad sam ostala s njim, kroz razgovor ja mogah osjetiti, čini mi se, ječinu bola koju mu sjećanja zadaju.

Trebate ga vidjeti kad joj se ime spomene. U nekakvom razgovoru nevezane teme za njega, sav se ozari kao žedan kad se vodom napoji. A, ipak sve najgore što ćeš o njoj čuti, on će reći.

Nikad neću shvatiti količinu apsurda koja se u njemu pojavi kad tema postane Emina. Nikad neću shvatiti da li je, takvim groznim riječima, pokušava svijetu zgaditi i sebično  je samo za sebe sačuvati, iako ona odavno nije njegova. Ili je, ipak, takvim riječima pokušava iz svog srca istjerati, a ona, k’o da se vječno u njegovom srcu nastanila, ne odlazi…

Iako je u realnosti odavno otišla, ona je u nekom paralelnom svijetu i dalje bila s njim.

Valjda ljubav ubija, oživljava, izludi… Iscijedi logiku, zaplijeni razum, a srce pusti na slobodu i ono, najčešče, ne zna kako dalje…

A godine su prošle i ja više nisam malo radoznalo dijete od onomad što mu pretura po stvarima i traži kakvu poruku ili pismo od nje.

Taj dan, nakon što ja pomenuh njeno prezime koje je on mogao doživjeti kao ponovno probijanje hladnim nožem kroz srce, on ode.

Nađe neki izgovor, izgubljenog pogleda, nedovršenih rečenica izmrmlja nešto i ode.

Ostavi me nedorečenu, ne dade mi priliku ni da se izvinim, samo tiho ode. Opet svojim tišinama, svojim daljinama, svojoj izmaštanoj verziji Emine koja mu je bila jedina utjeha.

Utjeha čiji su korijeni bili bol… velika bol. I ta velika bol bila je ishod preobraženja jedne velike blagosti. To je bio život ljudski. Za tren slatko poprimi najveću gorčinu.

U njegovim se očima mogu vidjeti odrazi te boli, s kojom se nosi, i koju čuva k’o kakvu dragocjenost.

Eh, ljubav… U stanju je da čovjeka napravi takvim ludakom da zavoli bol! Da zavoli bol! Nezamislivo!

Boli, ah, te boli! Nekad su insanu, što ih voli, jadnom, jedino što mu od voljenog ostane te ih kao dragocjenosti brižljivo čuva i ne pušta ih. Pateći i tugujući pronalazi užitak i ne bi ih ni za najveću sreću svijeta dao! Jer je taj insan jednom volio, svim srcem. 

I šta će taj insan? Kako da zavoli opet kad mu to srce u komadiće razbiše, baš oni koje je volio!

(posjeta 174 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

suvada
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search