Jesenje proljeće
Kako mi se samo dani otimaju
iz ruku i padaju u okean prošlosti
u koji ne zaranjam više
i po čijim dubinama ne tražim mrak,
tugujući.
Kako sve manje govorim kroz suze
da će proći – prolazi,
tako primjećujem da je prošlo.
Ne zaranjam više u okean prošlosti
i so mi ne razjeda ranu što sad zarasta
i ožiljci nestaju vremenom što prolazi.
Čujem neko kuca na drvenim vratima
što se godinama otvarala nisu,
kuca u ritmu najdraže mi pjesme,
donosi sa sobom proljeće
usred ove moje jeseni
i svježe crvene ruže.
Nazirem ga kroz prozore svog skrovišta,
nastaju zemljotresi od udara krila leptira,
leptira – za koje sam mislila da su mrtvi.
On je poput leta galeba
i sve mi se više čini
da su se sva moja čekanja udružila
čineći jedvačekanje njegovog zagrljaja.