Jesenje proljeće

Kako mi se samo dani otimaju

iz ruku i padaju u okean prošlosti

u koji ne zaranjam više

i po čijim dubinama ne tražim mrak,

tugujući.

Kako sve manje govorim kroz suze

da će proći – prolazi,

tako primjećujem da je prošlo.

Ne zaranjam više u okean prošlosti

i so mi ne razjeda ranu što sad zarasta

i ožiljci nestaju vremenom što prolazi.

Čujem neko kuca na drvenim vratima

što se godinama otvarala nisu,

kuca u ritmu najdraže mi pjesme,

donosi sa sobom proljeće

usred ove moje jeseni

i svježe crvene ruže.

Nazirem ga kroz prozore svog skrovišta,

nastaju zemljotresi od udara krila leptira,

leptira – za koje sam mislila da su mrtvi.

On je poput leta galeba

i sve mi se više čini

da su se sva moja čekanja udružila

čineći jedvačekanje njegovog zagrljaja.