Fenomenalno kreativni magazin

Juli koji ne volim

Kao dijete ga nisam voljela. Bilo mi je prevruće i mojim, neobično obojenim, očima uvijek je višak tog sunca grebao oči. Nisam ga voljela jer sam tamnila više nego ostali ukućani (priča da sam nađena ispod sprečanskog mosta dio je mog odrastanja, dio bosanskih odgojnih metoda) pa me koža boljela od svih trljajućih pokušaja da se otarasim te (ne)boje karamele godinama. Sve dok me 1995. jula, jednog pljesnivo vrućeg dana, nije nazvala moja medresanska drugarica Medina. Uzbuđena, skoro vičući u telefon izvinjavala se jer mi neće moći doći (medresanske cure posjećuju jedna drugu na “duže” dana, hefta, pa i dvije, jer u medresi stekneš druga do groba, zbližiš se, pa se često pitaš, je l’ ti ovo sestra po svemu osim krvi). Neće mi moći doći, jer su “otvorili” Srebrenicu!
Svi prolaze, svi DOLAZE nama u Tuzlu pa ona ode da dočeka babu. Još je on iz porodice ostao, eto tamo, ali danas on dolazi, ako već nije došao, prošao, preživio… sutra će sigurno.

Ja nikad i nikako više ne volim mjesec juli.
Nije zbog sunca, pogrešnog tena, a odavno znam da sam zasigurno kćerka svojih roditelja (kladiti se smijem u to čak). Ne volim ga jer Otac moje drugarice Medine nije došao, nije prošao, nije “pušten”, nije preživio…Jer brat moje drugarice Fate nije. Jer muškarci života svih mojih draganih žena Podrinja, nisu došli. Zaustavljeni pogledi, dahovi, otkucaji srca tih časnih, plemenitih srca mojih Bošnjaka leže na mom srcu. Stalno. Nije samo s jula ranog. Muče me, a osjećam da ih izdajem svakim novim akšamom kad im šaljem hedije umotane u pamučaste harfove Fatiha. Poput nekog izvinjenja, jer šta je nama Srebrenica? Koliko smo marševa odmarširali od tog ljepljivo vrućeg jula 1995. godine?

Na reveru sakoa nosim stalno cvijet Srebrenice.
Nekad poželim da skinem, da me ne podsjeća… al’ ne smijem dođe mi k’o grijeh. Dođe mi k’o grijeh što ni ove godine neću otići jedanaestog na dženazu. Mada, moj otac kaže da moramo, trebamo religiozno jer je to naša dužnost. Dogodine, do novog jula, šaljem vam svog srca sve dove. Molim Allaha za vaše najljepše dvore džennetske, a hoće jer On dove prima.

Molimo Te,
Bože, da tuga bude nada,
da osveta bude pravda,
da majčina suza bude molitva,
da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

(posjeta 114 puta, 1 danas)
Total 3 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Jasmina Mrkonjić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search