Kad mi skida jaknu- Jedan sretan dan

Opet je osvanuo novi radni dan, s njim i jutarnji ritual- svi ti rutinski potezi koji startaju zvukom budilice i iskakanjem iz tople postelje. Oblačenje njega, 15 mjesečnog dječaka, brzi doručak, vrela kahva usput, traženje i guranje svih stvari i odjeće koja bi mu mogla zatrebati taj dan u vrtiću.
Brzo, brzo, samo brzo. Bez pogleda, bez predaha. Samo brzo.

Pred izlaznim vratima nam se prvi put tog jutra svjesno susretoše pogledi. Nasmiješismo se jedno drugom, a on me iznenada pozva u zagrljaj da bi mi počeo skidati jaknu. Neočekivano. Gleda me i smiješi se, sad još postojanije. A, nježno i pažljivo. Jedan rukav, drugi, jakna pada na pod, gdje i ostaje.

Nigdje mi ne moramo. Nigdje ni nećemo. Ostasmo kod kuće. Taj dan. Zahvalna ja. Sretni mi.
Sve bi moglo biti jednostavno lijepo kad bi se dodirivalo dječjim ručicama. Nigdje ne bi žurili, a na vrijeme bi stizali. Živjeli bi magiju. Magiju zvanu trenutak. A, trenuci su sreća. Život je trenutak, zaboravljamo.

(posjeta 226 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Nadža Mujkić
Web stranica | + posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search