Fenomenalno kreativni magazin

KAKO SE ČITAJU NAŠA SRCA

– Heheh, he rocked her world!, smijala se Ajša iskreno uživaući u priči svoje tetke.
– Boga ti tetka, ti tog svog đuvegiju nisi nikad preboljela?
– Ma kakvi, dušo, ne radi se o tome.
– Pa o čemu se radi draga tetka, ako ne o ljubavi? Bogami, pričaš o njemu k'o da nije s ove Planete.
– -Pa i nije dušo moja!
– Kako to misliš, bona tetka? Ti k'o da si naograjsala!
– Tetka duboko uzdahnu, ali bez tuge na licu i s osimjehom kakav vide samo oni koji su voljeli isto i poče svoju priču.
– Duša je, moja Ajša od Boga. Kad osjeti drugu dušu, ništa dunjalučko joj nije vrijedno.
– – Ama, bona tetka, čuj duša osjeti dušu… Hjoj tebe, ti baš voliš filozofirati. To ti je bona ili voliš ili ne voliš. Jel’ de?
– Ništa u životu nije tako jednostavno, dušo tetkina.

Dok sam pokušavala dokučiti životnu mudrost kojom sam bila počašćena, posmatrala sam svoju tetku – zabrinuti i fascinirano u isto vrijeme. Na sebi je nosila znakove teškog života. S prvim jesenjim mrazovima već bi je počele boljeti kosti. Teško bi se kretala, bila bi natečena, nervozna, stalno umorna.
Jesen je bila najteža. Dok bi čekala da još jedan dan otputuje na put bez povratka, s bolnim izrazom na licu gledala bi kako čestice magle lagano plove horizontom, dajući hladnim jesenjim popodnevima još sumorniji, turobniji ton.
Ali, jedino što bi ostalo isto – prepuno života, bile su njene smaragdne oči. Pitome i nježne. One su i kad su se usne grčile od bola nekako, smješkale. Kao da nam poručuju kako je sva ta tegoba koju je osjećala samo dio predstave čiji će kraj biti sretan. Sigurno. A život, život je nije štedio.
Uostalom, to je uvijek tako sa velikim dušama. Kako bi zasjale punim sjajem trebalo je skloniti svo to mrtvilo života. Tetka je zato, šutke prihvatala svaku kob koja ju je pogodila i nikad se nije žalila. Svoje je kušnje strpljivo podnosila, svoju ljubav ćutke živjela, u nekoj drugoj stvarnosti, čvrsto ubijeđena da će biti nagrađena za bol koja joj je ovdje suđena.

O čovjeku kojeg je voljela nije mnogo pričala. Ponekad bismo u šali spomenuli prošlost, no ona bi ostajala dostojanstvena i mirna, kao da ne razumije da pričamo o njoj. Čak ni samoća i bolest, te dvije zle druge, nisu je pokolebale da bude zahvalna dragome Bogu. Jednom je, sjećam se, otvorila dušu o svojoj nedosanjanoj ljubavi, životu kojeg je planirala, djeci koju je u snovima grlila…
– Nije Ajša ljubav samo da boli. Nisu, dušo, sve ljubavi tužne.
Na njezinom sam licu čitala da zaista vjeruje u to što govori, ali mene je tog trenutka obavila tama, srce je, iako sam ga svim svojim bićem molila i molila, prestalo da sluša a suze su napravile potoke niz moje obraze, k'o rodna godina.
– Kako to tetkice, kad si život proživjela bez čovjeka koji je svim tvojim svjetovima podario radost?
– Da, ružo moja, ali ja sam sretna jer je bio dio mog života, barem nakratko… Ja njegovog…
Nisu prave ljubavi tužne.
Prave ljubavi ne prolaze.
Ne poznaju vrijeme.
Nisu dalje od srca što su dalje od oka.
Jer, duše su Božija vojska. One koje su bile blizu u svijetu prije zemaljskoga i ovdje su blizu, bez obzira na kilometre. Naše su duše dvije polovina mirisne, ukusne jabuke. Pune života. Uostalom, to što nismo ovdje zajedno… eh, Bog zna. Vjerujem Mu. Ali, ljubav prava, zapamti Ajša, ne poznaje vrijeme, ne zna za prepreke, poštena je! Kad se sretneš sa svojom srodnom dušom znaćeš!, jer duša se sjeća svojih safova i svoje sudbine.

Iako sam je ostavila sa sjajem u očima, ipak cijelo moje biće željelo je da sastavi nju s ljubavi njenog života. Nisam se mogla oteti utisku da nije pravedno…

Slomljena težinom priče koju sam čula neuspješno pokušavajući da sakrijem nemir, sjetih se kako moja tetka objašnjava kako vjeruje svome Gospodaru. Da je trebalo ovako. Da će se ponovo sresti sa svojom srodnom dušom, da će joj sva bol biti zamijenjena ljepotom.
Prekorila sam se, pokajala i zahvalila svome Odgajatelju na ljudima koji pružaju lekcije života.
Ta snaga, to povjerenje, to bolno tijelo koje je putnik, pokosilo me do dubina za koje nisam ni znala da imam…

Zahvalna sam.
Iskreno.
Moja tetka, veličina koja je razumjela život.

(posjeta 89 puta, 1 danas)

Maksida Agić

Total 4 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

MA
Maksida Agić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search