Kamenčići bola

Ponekad ne bih mogla ustati iz kreveta, isrpljena od nespavanja i razočarana svojim životom koji se pretvarao u ništa.

Crnilo je vladalo mojim umom prijeteći da će me svakog časa progutati i odvesti u odaje Hada, u svojim crnim kočijama.

– Joj pa ti ništa ne znaš, da ti nije mene ne znam kako bi do pošte znala otići.
Odzvanjaju riječi kao vruć kesten tek bačen po suhom parketu.

Odzvanja i boli, umjesto da prija i miriše, pa kesten je ..možda i nije, možda je kamenje rasuto od njega,  možda kad govori iz usta mu frcaju kamenčići koji me pogađaju direktno u srce.

Ne znam ja tako da igram, nemam taj mehanizam samoodbrane, ne znam da mi bude svejedno, ne umijem.

I zašto mi ruke drhte dok sipam supu plašeći se da šta ne uprljam, umažem, valjda jer ništa nije moje,j a sam podstanar u vlastitom domu, zatočenik u vlastitom umu.

Ja sam sirotinja i sluga bogatašu koji me drži na lancu i povremeno bičuje uvredom, tek da se ne zaboravi gdje je kome mjesto..

– Znaš moje dijete, najvažnije u životu je da imas svoj dinar, blicaju riječi moje majke, kao farovi automobila koji upozoravaju da potrčiš, da si u zoni odrona!

I dok padam u odron prizivajući čuvara podzemlja da me uzme, jasno vidim svoju majku kako mi maše i moli me da ustanem.
Moram ustati, moram, pa valjda nesto i znam, majka zna da ja znam…

Azra Erovic