INSPIRACIJA

Koferi

Kofer spreman za odlazak
Kofer spreman za odlazak

Poslije prvog, onog najtežeg koraka koji sa sobom nosi odluku i odgovornost svih ostalih, što bira između dvoje: otići ili ostati, dođe i drugi korak, mnogo lakši i jednostavniji, krije se u sjenci prvog i ako šta krivo pođe svu odgovornost sa sebe sklanja i baca prvom na leđa. Otišao je. Nije se znao vratiti. A ja za odlaske najviše krivim kofere, jer da ih nije malo bi bilo onih što su na granici između hrabrosti i ludosti, oni što se usuđuju da odlaze – bez kofera da ih vode.

U vrijeme kad su trešnje bile najslađe, a gužve najveće u piljari pored glavne ulice kojom je morao proći: gdje je najvjerovatnije ostao urezan u vremenu trag tog prvog koraka – ka odlasku. Nostalgija mu je obuzela čitavo tijelo već na trećem, ali teški koferi su ga vukli i vodili, više se njegovo srce nije pitalo, tijelo i sve ono šta će ljudi reći bilo je važnije. Moralo se otići, jer svi odlaze.
Jer se budućnost ne nazire s ovog mjesta, moralo se ići tamo, dalekom gradu ne bi li se budućnost vidjela. Kao: Odlazak sve rješava, sam po sebi crta budućnost, tamo gdje nema ni papira ni mastila, ali to se ne da vidjeti od mase što tamo hrli.

Odlazak nije bio ponovno rođenje, niti stavljanje tačke na jedan život i započinjanje drugog, mada je mogao biti, nije odlazak poput kakve magične kreme izbrisao sve ožiljke s tijela. Odlazak nije ni okrnjio zidove kojim su bili ograđeni unutrašnji svjetovi – a on je to shvatio tek na sto dvadeset i četvrtom koraku kad su ga koferi već silnom brzinom vukli u nepoznato. Postao je vječni dužnik gradu koji je napustio, a u kojem je odrastao, mjestima koja je suzama zalio. Jednom starom drvetu na koje se popeo prvi put onda kad je sa nepunih sedam godina vidio kako se dvije pletenice plave kose talasaju niz leđa djevojčice što trči niz sokak držeći nekog drugog za ruku.

A poslije tog prvog penjanja brzo je uslijedilo i drugo, onda kad su mu ruke bile modre, kad je istrčao iz škole i zbog straha od oca završio na istoj krošnji tog drveta, do kasno u noć je tu sjedio, sve dok se nije sjetio boje majčinog glasa prožetog strahom kako bespomoćno viče njegovo ime. Ona ‘zatim’ se nisu ni brojala ni pamtila, to je vremenom postajala rutina. Sjećao se svega u tom životnom ringišpilu – i sjećanja su bila rasturena kao kad slagalicu iz hiljadu djelića prospeš po stolu, a nije bilo vremena. Neki dijelovi su zauvijek izgubljeni, dok su ostali jedva spakovani u kofer što ga je nepoznatome vodio.

Kad je neka žica pukla, neko dugme otkazalo ili onaj čovjek nasmijanog lica nešto namjerno pokvario i kad je ringišpil stao: taj isti on, kad se nakon sedam godina i kusur mjeseci, dane, sate i minute da ne pominjem, vratio i stao na ono mjesto gdje je urezan trag prvog koraka – poželio je da slomi svaki kofer na svijetu.

(posjeta 47 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *