Krojač prava

Nekad se u ‘vim vrletima cijenio zanat više nego škola, pa su se ti insani posebno poznavali i bivali traženi. Kazandžije, sarači, obućar, a poneki u mahali insan bio i papučar ali nije pravio papuče. To sam tek potlje saznala. Helem, da se vratim na priču o zanačijama. Plaho štovani i znani nadaleko plaćali su se za mjere svakog čovjeka ponaosob i pronalazili im slabe tačke i pokrivali ljepotom jal kože, jal metala, jal platna. Šta je ko tražio.

Tako je jednoć dedo tražio da mu neko sašije odijelo u čaršiji, ali nije mogao naći slobodnog krojača jer su se tad otvorile fabrike pa je i posljednji otišao tamo raditi biva bilo mu lakše tako. I tako dedo kupi odijelo iz fabrike. Univerzalno. Kažu. A kad bi ga obuci ko da mu je tuđe. Vazda ga je sapinjalo i stezalo u rukama a pantole mu bile široke. Bilesi nisu krojene njemu po mjeri.

Nešto kontam danas se sve ujedinilo u univerzalnim pravima da svi kroje svima a nikome ne paše. Svi imaju šnitove, biva univerzalne mjere a guši nas roba koju smo sami sebi kupili. Vakat je il prekrojit ili nanovo skrojit. Od ove jake univerzalne se disat ne mere.

(posjeta 90 puta, 1 danas)

Total 4 Votes