Kuća

Prvo se iskopa i izlije temelj. Na dobrim temeljima počiva kuća. Onda se redaju elementi,  jedan na drugi. U visinu, i uširinu. Glavni  majstor s vaser vagom i metrom, premjerava, i olovkom zadivenom za uho, nešto važno piše po gredama. Iz džepa zatim izvuče Drinu, lazne je, i slatko opsuje sebi u brk. Vreće cementa, brdo pijeska i šljunka, zauzmu prostor na kome se umjesto golova za loptu, postavi narandžasta mješalica. Djeca se upozore da joj ne prliaze ni za živu glavu. Jedan se tako igrao, kažu, da je i glavu u mješalicu tur’o, pa mu  ispala k’o da je puru s njom mješ’o. Drugi je opet barko oko kablova, pa ga je ono žensko u koje se ne smije dirat,  o zemlju otreslo. Oni, nešto stariji, pamte recepturu za beton, koji nit smije biti rijedak, nit previše židak, nego nešto između, kao šlag pjena koju mati ostavi u posudi, kad pravi kolače, da se prstima obliže.

Ko ima para, kuću brzo podigne. Ko ima para i zdravlja još brže. Ko ima para, zdravlja i dovoljno radnika, taj ne bere brige. Oni drugi, prvo namaknu elemente. Jedan po jedan prozor. Drva, ako je isplativije posijeku u djedovoj šumi, a onda u pilanu, po građu.  Kad se izlije ploča, za godinu, dvije, ispeče se jagnje , i komšiluk se sazove na slatku. Jedni se odmah odazovu. Drugi pronađu razlog da ne dođu. Treći svrate, da promuzevire.

S prvim rogovima isuturenim na četiri vode, na vrh se pobode kakvo haljinče, a najgrlatiji i govoru vičan,  poviče na šljeme. Tada je reda, pripremiti miloštu, kakav peškir, kakvo slatko, koju mraku, ko šta ima, i kesu odnijeti domaćinu. Onaj s krova se zahvaljuje, i poimenice blagoslilja pridošlice koji sa svih strana hite da i tu brigu kutarišu.

Ako se do krova i šljemena ne stigne, dovoljno je da se može uselit. Prvi sprat, ili jedna soba za početak. Pa polahko, soba po soba, ploča po ploča, Bože zdravlja, napravit će se. Kuća je ionako, nikad dovršen posao, koji ostaje potomcima. Oni će, ako sve ne rasprodaju, ulagati dalje, ako hoće. Nek prave garaže, i podzide. Nek izlijevaju beton po travi i kamenu. Nek podižu ograde, i labuđe statue ako im se prohtije.

Tri su sata poslije ponoći. Sjedim na terasi s pogledom na baštu. Noć je topla, kao soba moje rahmetli nane, u kojoj šporet pucketa. Pišem o tome, na svojoj četrnaestoj adresi, ako me pamćenje dobro služi. Od kuće roditeljske, do sarajevskih adresa, i kuće porodice Džino s Hrvatina u kojoj sam proveo desetak godina, a da kiriju nisam plaćao. Do ove kuće američke, koja se poput igračke sklapa i rasklapa.

(posjeta 87 puta, 1 danas)
Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adem Deniz Garić
Web stranica | + posts

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search