Fenomenalno kreativni magazin

Leš ljubavi

Godinama prije, jednog sam živog čovjeka, od sebe odgurnuvši, u jamu crne zemlje bacila. Rukama svojim pregršt po pregršt crne zemlje uzimajući, ja sam tog živog čovjeka zakopala. Godinama sam blatnjavu i prašnjavu odjeću sa sebe konac po konac skidala, u snove mi sjenka tog zakopanog živog čovjeka dolazila. Sjećanjem sklopljenih trepavica godinama sam tog čovjeka zaboravljala. 

Godinama se, evo, crnilo od zemlje sa mojih dlanova ne ispire, pa na svaki spomen tog ukopanog živog čovjeka ja drhtim ko suha bespomoćna slamka na vjetru. Godinama sam samu sebe ubijala; pepeo postajala i iz pepela se iznova rađala, samo da od bića svoga biće zakopana čovjeka odstranim. Da mu ruke i lice, da mu dodire i poglede zaboravim. Da tijelo svoje iznova sagradim, tako da mu nedostajanje njegovih zagrljaja zaplijenim! Da mu se vječno za vječni odlazak svetim. Živo sam sjećanje i živa čovjeka, u crnu zemlju mrtvog zaborava, rukama svojim zatrpala. Prljavo sam odijelo sa naježene uplašene kože skinula, vrela me je voda dotakla, površinu kože spalila da duh zakopana čovjeka od sebe odstranim. Sve mirise je vrela voda odnijela. Novu sam kožu svoju bijelom tkaninom prekrila i nova mirisna ulja na člancima utrljala. Stopalima bosim nove sam puteve prelazila i očima nove predjele gledala. Dlanovima opranim uplakano lice svoje dugo prekrivala i živa zakopana čovjeka iz nutrine svoje istjeravala. 

Dlanove sam svoje sa lica svoga jednog dana sklanjala uplašeno, bijela mi je odjeća bez fleke bila, kolebljivim sam korakom boso stopalo na crnu zemlju spustila i iz nje živ čovjek izađe – da pokaže kako se u leš pretvorio nije. Zemljane mu teške ruke tijelo moje drhtavo zarobiše – tu se na me sva sjećanja obrušiše, svi stari mirisi zamirisahu, svi se ožiljci iznova na opečenoj koži pojaviše. Stravom živom prestravljena, sjećanjem opijena, u očima mi se putevi oslikavaju. Rukama svojim uzimam nož od budućeg vremena u kamenu isklesana, i srce zemljana čovjeka probijam. Zadnjim dahom svojim on mi ime izgovori, kao vječnu kletvu vječnog odlaska, pa se u duboku jamu prošlosti mrtav obruši. 

Bijela mi odjeća blatnjava i krvava krvlju tog zemljanog čovjeka, krvlju uspomena i sjećanja. Iz maglovita mi pogleda dvije suze, ko žeravice, padoše, obraze mi ljubljene spališe, pa od vatrene ljubavi što se unutar mene rasplamsavala samo hladan pepeo ostade.Ja sam jednog čovjeka nožem budućeg vremena ubila, u crnu zemlju zaborava jednu sam jamu iskopala, u nju sam tog ubijena čovjeka gurnula i dlanovima svojim sjećanjima leš te ljubavi sam vječno potrpala. Isflekanu krvlju bijelu odjeću sa sebe skidam, na goloj koži ožiljaka nema.

(posjeta 103 puta, 1 danas)
Total 3 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

suvada
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search