INSPIRACIJA, STAV

Magarac

Magarac
Magarac

Sjetih se jednog ljeta, bilo mi je pet, mozda šest godina. Bili smo na moru, juli ili avgust je morao biti. Sunce. Šljunkovita plaža. More. Sardine od ljudi na plaži. I magarac! To jest fotograf sa magarcem na užetu, koji je uz pomoć te jadne životinjice mamio nevine dječje poglede i budio im želju da ga pogledaju izbliza, da mu dodirnu krzno, a tim i da se ovjekovječe u zajedničkoj fotografiji. Stala sam i ja u red, kao jedno od više djece, da bih pored mage pozirala za polaroid sliku, a kad stigoh na red, magarac, možda  umoran, uzrujan, ili pak iscrpljen od vrućine i ljudi, stade mi na nogu. Bol! Oštra. Špicasta.

Klik, klik! Veselo izađe fotka. I to bijaše to. Magarac produži dalje. A umjesto osmijeha, od bola iskrivljeno moje lice na iskočenoj fotki koju fotograf nije ni pogledao, samo ju je zamijenio za novac. Kakva uspomena! Sjetim se i dan danas tog trenutka, sjetim se katkad i boli. I čak nekog srama.

Sjetna budem. Postoje trenuci u životu koji ostaju vječni. Boli koje ne zacjeluju. Kao što postoje i magarci. Neki svjesno, a neki nesvjesno ostavljaju tragove. I produže dalje. Kao da ništa nije bilo.

(posjeta 229 puta, 1 danas)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *