Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

MAHALA

Komšiluk

Svaka varoš, selo, čaršija, imala je poseban dio cjeline u kojoj je živio svit na jedan sasvim poseban način. Za nekoga sa strane taj način života je bio dosadan, spor i ustaljen. No, mahale, kako su se zvali ti mali dijelovi veće cjeline, su imale svoju živost i životnost, i uobičajen način bivstvovanja. Jutarnja kahva jal u bašči jal u kući, nenadani gost kojeg uvijek očekuje dodatnim findzanom uz veliku džezvu, miris doskorašnje vrilce na sofri uz obaveznu kašiku meda i rute koju je majka turala u nejač, biva da im ne more naštetit nikakva bola bila sa ovog ili sa onog svita. Mahalska djeca su bila posebna. Znali su svakakvijeh marifetluka a posebno su to znala nejač koja nisu bila stalna, vego su dolazila povremeno za raspuste nanama i dedama. Od jutra povazdan na avliji i udri. Aksamom se završavala igra teškim povratom kući i polijeganjem ko snoplje u dunjom mirisnu postelju čiji jorgan bi nejač poklopi da se ni okrenut ne more. Stariji su znali ko je u svakoj kući i šta ima za pojest i obuć, i kakav belaj mori ukućane pa bi razgaljivali takovima lijepom besjedom i korpom jal trišanja jal jabuka jal šljiva taze ubranih sa grane. Svaki od mahalskih insana znali su i ko mahala tuđe belaje i naslađuje se time, pa su često novim članovima kuće odmahivali rukom na spomen imena i odakle je došla neka vijest. Mahala je ispraćala goste jal mahanjem, jal mahalanjem, jal odmahivanjem na zle jezike koji su oblagivali i ljuljali duvare najstamenijih kuća.

Bila je jedna u mahali, teško živjela, biva imala čoeka teske ruke i slatke krvi, pa bi govori kako je šlampava pa joj sve ispada iz ruku, biva i ona sama sebi niz basamke ispadne. Dedo je išao jedne noći sa još par svojih mahalskih ukućana da obiđe Sejfu i vidi kako je. Sjećam se da je od tog dana Almasa imala takav osmijeh i nikad više za sebe nije rekla da je šlampava vego bila jedna po jedna. Šta se desilo tad ne znam ali nije ni moje bilo da znam.

Tako je mahala živjela nekim tihim životom. I svaku sramotu ispravljala jal riječju jal dolaskom, svaku žalost umanjivala obilaskom, a svaku radost uvećavala osmijehom i dobrohotnom rukom, cikom grla i pjesmom koju grlo nosi.

Kako vidim danas niko nikog ne haje, nit zna ko mu je u komšiluku a zna se da je komšiluk preči od roda rođenog. Kad smo se vako odrodili od mahale nije ni čudo da nam je vako kako jest jer Bog i ne da ako se ne zna ko ti je do vrata, šta ga mori, i zašto ne romori pri susretu.

(posjeta 89 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *