Mama, babo i mamin sin

Petogodišnji Denis je razdragano jurio prostranom auto-kućom diveći se izloženim automobilima. Stajali su pozorno, tako izazovno, majestetski ispunjavajući prostor, različitih oblika, boja i veličina. Skakutao je uzbuđeno, ali nenametljivo, od jednog do drugog opipavajući ih, promatrajući ih, ocjenjivajući im kvalitet. Zaustavio se na koncu kod jednog sportskog , karmin crvene boje, te uskliknuo:  “Lightning McQueen!! Divno! Ovakvog bismo mi trebali da vozimo. Zašto da gledamo ostala auta? Nema potrebe. U ovom bismo bili brzi kao munje.“

„Kao munje!“ ponovio je, milujući haubu magične naprave. Roditelji su mu se smješkali, njih oboje, podjednako, njemu udovoljavajući i sami gledajući taj crveni auto. Denisov simpatičan i razdragan glas kao i nesvakidašnja pozornost roditelja su privukli pažnju dva prodavača koji su im prišli tražeći razgovor. Nakon što su saznali da se zove Denis, da ima psa Bibija, četiri velika i tri mala lighteninga i da iduće godine kreće u školu, upita ga jedan od njih: „Ti si sigurno glavni, šef porodice? Ti biraš!“

„Ne, nisam“, odgovori nimalo tužno, „mi se uvijek lijepo dogovorimo kod kuće.“ „Ja sam zaista mislio da si ti boss!“ ponovi prodavač golicajući.

„Nisam, rekao sam ti. Kad smo napolju, glavni je babo, a čim stignemo kući, šef nam je mama. Ja sam samo mamin sin.“

Svi se nasmijaše. Kako ko! Osmijeh je opasno oružje.

(posjeta 151 puta, 1 danas)
Total 7 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Nadža Mujkić
Web stranica | + posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search