Mati

Kad sam bila tek onolika, da kad bih otišla kod komšije Hiketa u radnju – ne bi me vidio od pulta, svijet je bio potpuno drugačije mjesto nego danas. Pa, barem u mojim očima. 

To je bilo vrijeme vjerovanja da meleci ostavljaju kovanice ispod serdžade nakon akšama, da je ružičasta isto što i narandžasta, a da je roze nešto sasvim drugo. Dedini makaroni su bili najukusnija delicija, a igra s djecom je nekim čudom bila puno slađa poslije svađe. U to isto vrijeme sam mislila kako blagdane magičnima čini nova odjeća, hrpa poklona i kolača. Noć prije Bajrama, rođendana i odlazaka u kupovinu igrački se nije moglo zaspati od uzbuđenja. A, užitak bez konkurencije, zapravo sami vrhunac hedonizma se mogao sažeti na tri stvari: subota ujutro, crtić, kakao. Svijet je bio šaren, peterodimenzionalan, a jedina odrednica vremena je bila “sad”.

Danas, puno godina kasnije, baš tako puno toga je i drugačije. Iz komšiluka smo se odselili prvo mi, a kasnije i komšija Hike. Ipak, ni to nije bilo ni blizu životnomijenjajuće koliko saznanje da kovanice ipak ostavlja mama. Ne jednom, jer su meleci “zaboravili”, nego svaki put ikada. Ružičasta je zapravo isto što i roza, a to mi je mama pokazala u jednoj knjizi. Dedine makarone niko nikad nije znao napraviti kao on, što je živi paradoks, jer su to bili obični, bijeli makaroni. A, mama se trudila. Kuhala u istoj šerpi, iste makarone, na istoj plati. Nisu zadovoljili inicijalnu svrhu, ali su dobili novu, svoju –  “mamini kobajagi makaroni”.

Igra s djecom je prestala biti interesantna na taj način odavno, ali mama se pobrinula da znam kako se u svijetu odraslih ne može baš primjenjivati geslo “poslije svađe – slađe”. 

Možda i može, ali ne mora. Nek je uvijek slatko, a nikad odviše. A, jedna od najvećih spoznaja se krila u tome da je za svu magiju kojom sam bila opčinjena kao dijete bila zaslužna ona. Nije da na Bajram miriše nova odjeća i kuća, nego Bajram miriše na nju. Kuća, ljudi, cvijeće i drveće, čaršija koju pohodimo po orahe i nove haljine, svemu tome dah udahne ona. Udahne ona, kroz vrijeme i pažnju posvećenu ne samo meni, nego životu. Danas znam kako je ona dirigent magijskog orkestra kojim upravlja štapićem Ljubavi, one Ljubavi koju izalhemija pristupajući svemu s lakoćom i razumijevanjem. U njoj je sehara osmijeha za svakoga, a istek zaliha nije predviđen. U njenom prisustvu nurom obasjan bude i sam mrak. A najveća magija iza svega je, što ona toga nije ni svjesna…Subota je, jutro je. Napravila sam si kakao, tražim u beskonačju internet crtiće iz djetinjstva. Sve je tu, hedonizam poprima staro obličje… Ipak, nešto fali. Prolazi mi kroz glavu kako bih morala biti luda ako očekujem da mi sada ove dječije stvari mogu značiti koliko su nekoć. Začuh kako vrata kapije klepnuše. Eto matere iz pekare, otišla po somune. Ona uđe u dnevni boravak, a ja otpih gutljaj kakaa. Minut poslije toga, pita me što je gledam, da se nije uflekala nečim ili ako nije onda šta jest? Mislim se, neću ti reć, istopit ćeš mi se k’o sladoled ovdje, a valja dić’ generalku. A mislila sam, bome cijelim bićem sam mislila… Nije ni do subote, nije ni do kakaa, nije pogotovo do crtića. I nije ni do čega u životu čini mi se onoliko, koliko je do matere. 

(posjeta 371 puta, 1 danas)
Total 24 Votes
1

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adha Kargić
Web stranica | + posts

Pišem ono što živim, a ponekad pišem da bih se podsjetila da i kako da živim.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search