Čija je slika Marija Magdalena?

Đoko Mazalić je pripadao prvoj generaciji bosanskohercegovačkih slikara koji su prolazili kroz školovanje slikarstva. Rođen je 23. aprila 1888. godine u Bosanskoj Kostajnici u porodici koja vodi porijeklo od ikonopisaca iz XVIII stoljeća. Njegov pradjed, Jovan, je bio ikonopisac i svjetski putnik, a umro je oko 50 godina prije njegovog rođenja, pa sjećanje na njega nije bilo toliko staro i ta tradicija ikonopisanja u porodici će se kasnije prikazati i u njegovom radu za proučavanje prošlosti. Njegov dar za slikanje je primijećen već u danima osnovne škole kada je preslikao „Svadbu u Hercegovini“ iz kalendara Novi Trebević, te je srednju školu upisao u Sarajevu godine 1901. Ta srednja škola je današnja sarajevska Prva gimnazija.

​U gimnaziji se njegov talenat počeo razvijati. Tih godina, preciznije od 1895. do 1903. je u Sarajevu izlazio časopis Nada koji je bio list za pouku, zabavu i umjetnost. Njegovi mentori tih dana su bili Ferdinand Velc, nastavnik i slikar u toj gimnaziji, i Jan Karel Janevski, slikar koji mu nije predavao, ali kod kojeg je Mazalić često išao u atelje i sa kim je vodio rasprave o slikarstvu, crtanju i njihovim metodama. Svoje obrazovanje je dalje nastavio u Pešti (danas spojen sa Budimom u glavni grad Mađarske, Budimpeštu) na Mađarskoj kraljevskoj akademiji crtanja u klasi mađarskog slikara realizma Tivadara Zemplenyia. Tu je proveo početak Prvog svjetskog rata, a poslije akademije je na frontovima bio po svijetu dok 1916. godine nije poslan na italijanski front gdje je i dočekao kraj rata.

​Tokom života je razvio kao hobi planinarenje, pa se i u slikama mogu pronaći često pejzaži i planinski motivi.  Tokom vojničkih dana je provodio vrijeme slikajući i crtajući okolinu. Prva izložba na kojoj su njegove slike izložene bila je 1912. godine u Beogradu i to IV jugoslavenska umjetnička izložba. Drugu izložbu na kojoj je učestvovao je bila 1917. godine u Sarajevu, a njegova prva samostalna izložba je bila u umjetničkom salonu Ulrich u Zagrebu koja je bilo dovoljno uspješna da na istom mjestu i u istom mjesecu maju, nastavi sljedeće tri godine organizirati samostalnu izložbu njegovih slika. Prva je bila 1919. godine. Sljedeće godine je izložio čak oko 50 svojih radova. Posljednja u salonu Ulrichu je održana 1922. godine. Iako je ona bila relativno uspješna, nije dobila na značaju kao prošle tri, te se poslije nje vraća u Sarajevo gdje postaje nastavnik crtanja u istoj gimnaziji koju je i završio. Kratko je živio i u Beogradu sa svojom sestrom, balerinom Olgom Tores-Grbić gdje je imao svoj atelje. Te dvije godine, 1927. i 1928, proveo je slikajući, ali ipak mu je nedostajala njegova Bosna i vratio se u Sarajevo. Slike iz tog ateljea su uništene bombardovanjem Beograda tokom Drugog svjetskog rata.

​Iako poštovan kao slikar, volio je umjetnost radi nje i nije ju htio koristiti kao sredstvo političke borbe. Njegovo slikarstvo je prožeto pejzažima, figurama običnih ljudi (pogotovo onih iz planinskih sela), figura životinja i kršćanskom mistikom među kojima se nalazi i nekoliko urađenih ženskih aktova pod imenom Marija Magdalena. Kao što je i poznato mnogima, XX stoljeće je stoljeće sukobljenih ideologija i taj sukob ideologija je zalazio i umjetnički svijet gdje su pod udarom bili i svi oni umjetnici koji su tu bili radi umjetnosti, a ne radi političke borbe. Prvi pokušaj osnivanja društva slikara je bila umjetnička grupa Četvorka koju su sa Mazalićem činili: Karlo Mijić, Roman Petrović i Sigo Summereker. Ta grupa se brzo raspala i drugu, također kratkotrajnu, je Mazalić sa Mijićem napravio i nazvao je Krug. Mazalić je bio i jedan od inicijatora Galerije slika pri Zemaljskom muzeju kojom je rukovodio od njenog otvorenja 28. decembra 1930. godine do kraja Drugog svjetskog rata, poslije kojeg je radio u Travniku kao nastavnik crtanja i kasnije do penzionisanja radio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture. Slike iz te galerija u Zemaljskom muzeju su premještene u Umjetničku galeriju BiH. Njenim osnivanjem 1946. godine i broj slika i crteža preuzetih je iznosio oko 600. 

​Njegovo slikarsko stvaralaštvo se dijeli u četiri faze, a veći dio druge faze zapada u godine njegovog vrhunca slikarskog stvaralaštva stavljene u period od 1925. do 1934. godine. Tokom prve faze je održavao svoje samostalne izložbe u Zagrebu u salonu Ulrich. Drugu fazu je obilježio slikanjem narodnog života i motivi kršćanske mistike. Ova faza se naziva i konstruktivno-klasicistički period. Treća faza je njegov poetski realizam, a četvrta je krajnja faza slikarskog stvaralaštva. Faze njegovog stvaralaštva nisu striktno podijeljene, tj. da se u jednoj fazi bavio samo određenim motivima ili tehnikima slikanja, pa čak i sredstvima (slikao je i akvarelom i uljanim bojama, iako su njegove slike uljanih boja najpoznatije). 

Već je spomenuto da nije uvijek bio u potpunoj saglasnosti s ostalim slikarima, ali njegovi talenti i rad nisu bili usmjereni na samo jedno područje. Tokom rada u Zemaljskom muzeju je pisao tekstove o ikonama i ikonopiscima, kao i o srednjovjekovnim gradovima. Pronalaženje i istraživanje ikona u manastirima i crkvama Bosne i Hercegovine, kao i istraživanje srednjovjekovnih gradova poput Borača se uklopilo u njegov hobi planinarenja, kao i u prošlost njegove porodice vezana za ikone. Njegov naučni rad je sadržavao i konzervaciju starih ikona, kao i pisanje za članaka za Naše starine i Glasnik Zemaljskog muzeja. Među značajnim djelima se nalazi i njegov Leksikon umjetnika BiH – slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih koji su radili u Bosni i Hercegovini objavljen u izdanju Veselina Masleše u Sarajevu, godine 1967. Ideja stvaranja tog djela jeste pravljenje početnog leksikona svih umjetnika, i onih značajnih i onih koji se samo imenom znaju, a leksikon bi se u budućnosti širio novim istraživanjima. 

​Tokom socijalističke Jugoslavije su održane dvije njegove izložbe, obje u Narodnoj republici Bosni i Hercegovini. Prva u Sarajevu 1970. godine, a druga u Tuzli 1975. godine. Poslije izložbe u Tuzli je iste godine i umro u Sarajevu. Godine 1967. je za naučno djelo Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u Tursko doba (vrijedi napomenuti da se u prošlosti za osmanski period koristio izraz Tursko doba dok danas je precizno i tačno koristiti izraz osmanski period), dobio 27. julsku nagradu Savezne Republike Bosne i Hercegovine. Tri godine kasnije je dobio Zlatnu plaketu Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUBIH) i Plaketu grada Sarajeva. Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime. Možete li je pronaći?

(posjeta 294 puta, 1 danas)
Total 11 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Luka Bošković
Web stranica | + posts

"Nothing in the world changes, except the props and the stage."

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search