INSPIRACIJA, Kalem Gorčina, SlovoNaSlovo

Međa

Džamija

Sve na vom svijetu ima svoju među, dan ima zoru biva među noći, nebo ima oblake biva među od zemlje. Pa tako i insan ima nake međe sam u sebi i oko sebe. A ne bi trebao. Jer nit je nebo isto što i zemlja. Nit je dan isto što i noć. Vego potpunoma različito. A ipak vezano. Bog tako daje da sve opstaje na vagi i da se ne provali jal u hendek kakav jal na kakav dernek pa da se sve vrteć se u bunilu sruši i utuši.

Tako smo rasli svi u jednoj kući, pod jednim krovom sve dok je dedo bio živ. Potlje kad njega nesta počeše se potomci razilazit. Nit ista sofra, nit isti sahan, vego jedan kaže ovaj meni, a drugi popane onaj veći, onom trećem ispadne oni manji sve dok u kući ne nesta svega a podijeli se biva i sinija za kojoj smo nekad dok je dedo bio živ jeli. Tako je jedan jeo u podne sa svojima, drugi potlje sa svojima i tako se smjenjivali za sofrom jedni za drugima. Odijeliše se i u kući. Napraviše svak svoj ulaz. I svako sebi. Jedino je majka sjedala sa svima. Nju nisu mogli podijeliti. Nit se od nje moglo dječje srce odijelit. Jer majčino srce djelidbe nejma vendar ga je Bog sačinio da za sve ima mjesta i da nije ničije do dječije ma koliko ih mati ima. Ono je bilo jedino jedno.

Tušilo to majku godinama što se rušilo odvojenim soframa, a dede nije bilo da im iz jedne besjede očita svima. A falio je.

Nakon toga uslijedile diobe. Koji dio zemlje kuće avlije i počeše se udarati međe biva da niko nikom ne uđe. I nije se više ulazilo. Majka ostala u jednoj sobi i išla im sve rjeđe. Oni dolazili u smjenama. Nikad se sastali nisu više. Sve dok majka oči ne sklopi. Vendar više nije mogla gledat kako je dedin imaret postao meraja za otimanje svoga od samih sebe.

Kako se majkine oči sklopiše tako svi one sahane poklopiše i utihnuše sve svađe. Jedan veli da se nisu trebali podijelit drugi veli da su joj džennetske bašče prostrte bez međe a treći poruši one grede između braće. Nek se barem djeca rahat igraju.

Useli se potlje neka tuga. Bez obzira što smo opet bili skupa nije bilo ni dede ni majke da okupe za istim sahanom, da majka bereketom međ prstima prospe na nas nejač zajedništvo a dedo okupi besjedom za kahvenim mlinom koji je mlio najbolju kahvu sa klinčićem što je mirisala ne kućom vego čitavom mahalom.

Svako opet za se. Bajramima bi se skupi a i tad svi tupi od tuge što su je iskovali međama među sobom a i nama svima.

Bir insan malo stasa bir se počne odjeljivat baško da mu je to sve što ima od ovoga svijeta pa bi da ponese i u džepove strpa što više. A na naj svijet se iđe djelima prida se, ruku niza se.

I nikako drugačije.

Al valja prvo međe u sebi porušit od mala pa se onda okupit dok nismo svi završili pod jednom međom od glave do nogu nišana a te međe su do sudnjeg dana pa šta ko ponese niza se.

(posjeta 197 puta, 1 danas)

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *