Metamorfoza

Vozili smo se cijelu noć u tišini – pomalo zbog toga što sam se pobrinula da misli kako spavam svaki put kada bi me pogledao, a pomalo zato što smo oboje znali da nema mjesta sumornom razgovoru u već sumornoj vožnji turskim cestama.

Ismail je stigao u Istanbul još prije sedamnaest dana, a zbog obaveza prema školi, koju sam otvorila prije samo par mjeseci, nisam mu se mogla pridružiti prije danas. Danas kad razmislim, znam negdje u dubini kako ipak nije bilo toliko do neodloživih par časova violine i flaute, klavira s početnicom Ajnom dvaput sedmično, niti do papirologije koju sam – kao odgovorna upraviteljica muzičke škole – trebala rješavati redovno. Svoj ostvareni djevojački san sam tada počela upotrebljavati kao štit i opravdanje za egzil iz situacije koja mi je visila nad glavom. Najgora činjenica, koja me i dan-danas proganja, je što sam toga bila svjesna i tako u međuvremenu oboljela od sindroma prevaranta.

Prije sedamanest dana moj životni drug je poslovnom prigodom uskočio na avion za Istanbul, očekujući i on i ja njegov povratak za samo par dana. Ja sam ostala u Bosni, kao što rekoh, radi muzičke škole i obaveza s kojima sam se, iz dana u dan, hvatala ukoštac. Bilo je dana kada bi se obeshrabrila do kosti, ta čemu sve kad više vremena provodim organizirajući infrastrukturu škole, nego što zapravo podučavam i radim s djecom (ne moram govoriti da se nadam kako je to zapravo esencija tog mog sna)… Tad bi, izrazito očekivano i predvidljivo, Ismail bio junak koji spašava dan. Zna biti iritirajuće koliko taj čovjek uvijek zna reći pravu stvar u pravo vrijeme. Zna biti nesnošljivo koliko može biti pozitivan i povraćati duge na sve strane, čak i dok je sve okolo u plamenu. Zna biti svašta, ali da nije tako i da nije njega takvog, muzička škola je samo jedna stvar u nizu od koje bih odšetala ne osvrćući se. I tako smo nas dvoje – jedno vječiti realista (Ismailova napomena: Čitaj pesimista!), a drugo nepopravljivi sanjar – dopunili jedno drugom slagalicu života.

Ali, kako bih ja to svakako predvidjela, te naše dijametralne suprotnosti su došle jednom i na megdan. I to megdan života.

On se bavi etičkim dizajnom u području informacionih tehnologija i jedan je od onih pozitivaca koji zapravo mare kamo nas galopirajući razvoj vodi. (Ma ko bi rekao?) Pozvan je bio na konferenciju ljudi iz te specifične branše, a koja se održavala u Istanbulu, i pun elana – kakav jest – moj Ismail je to prihvatio objeručke, odlučio otići tamo i – kako kaže – “razmijeniti par riječi s drugim ljudima i tako malčice promijeniti svijet nabolje”.

Imam na što biti ponosna u tom čovjeku, svjesna sam toga. Ali biti ponosan i pun podrške postane malo teži zadatak kada ti neko – s kim planiraš budućnost u matičnoj vam zemlji –predloži da oboje preokrenete svoj život za 180 stepeni i odselite u drugu državu. Tek tako, preko noći. Ne, ne, da preciziram: za mjesec dana.

Njemu je tamo ponuđen rad na projektu za etički aspekt razvijanja društvenih mreža i od neopisivog je značaja. Od tolikog je značaja da sam i ja – kao njegova partnerica, a ne samo on – vezana ugovorom o šutnji. Na prvu, to je prilika života – ne samo za njegovo ostvarenje na ličnom planu, nego prilika života da doprinesemo oboje (jedno direktno, drugo indirektno) velikom pitanju čovječanstva. I sve to sada zvuči super, znam. Ko bi bio lud odbiti takvo nešto, ma i razmišljati, je l’ da? Tako sam i ja mislila, dok me najednom nije udario, kao val, osjećaj gubitka kontrole. Sjela sam na kauč, nakon što mi je to saopćio preko telefona, i pustila se da me obuzmu misli: Kad sam to postala žena koja se prilagođava kao voda posudi u kojoj se nađe? Jesam li loša osoba ako mislim da imam pravo odbiti njegovu ponudu zarad svog ostvarenja? Mogu školu otvoriti bilo gdje, istina, ali moram li doista?

Sada je jasnije zašto sam stekla osjećaj prevaranta kada sam odbila da odmah sutra sjednem na avion i dođem za njim da porazgovaramo o tome. Mogla sam, stvarno sam mogla. Ali sam morala provjeriti gdje ja pripadam. Ja, bez ikakvih dodatnih epiteta, sama. Uvijek sam se protivila frazi stanovnik svijeta i mislila kako takvi ljudi nigdje nemaju doma, korijena, sigurne luke… Četrnaest narednih dana je trajala moja evaluacija vage na kojoj sam stajala kao jedan teg – moja uvjerenja i ja, a na drugoj njegovo sanjarstvo i on.

Četrnaest dana kasnije sjedim u autu s tim sanjarom, vozimo se do stana u kojem trebamo odsjesti. Ostavila sam školu u amanet kolegici, bolje se snalazi, čini mi se, nego ja. Ali ne samo u amanet, ostavila sam joj na odgovornost i pokrenuti proces prebacivanja vlasništva. Ismailu to nisam rekla, a kako i bih kad se pravim da spavam već satima kako se vozimo. Nisam mu rekla još uvijek i ne mogu prevaliti preko usta – ne zato što mi je teško, već zato što nemam ideju kako priopćiti sanjaru da prolaziš metamorfozu iz pesimiste – pa hajde, recimo za početak – u optimistu.

Putem sam se, “spavajući”, uspjela dosjetiti samo jedne rečenice: I svugdje je dom, i srce cvrkuće, onda kad je duša kod kuće.

(posjeta 205 puta, 1 danas)
Total 18 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Adha Kargić
Web stranica | + posts

Pišem ono što živim, a ponekad pišem da bih se podsjetila da i kako da živim.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search