Fenomenalno kreativni magazin

Milica

– Opet je izvukla sondu. – izgovorila je Marija i nastavila s pripremanjem doručka.
Nisam joj odgovorila. Željela sam još nekoliko trenutaka ne razmišljati o mršavoj starici, ali miris voćnog čaja i Marijin glas su me prisilili da se pokrenem. Uzela sam veliki plastični pladanj, složila na njega šalice s čajem i uputila se uskim hodnikom do zajedničke blagovaonice. Baka Manda, besprijekorno uređena i počešljana kao svakog jutra, sjedi za stolom. Među ženama koje borave u prizemlju jedino ona sve obavlja samostalno. Danas je subota i znam da je zbog toga uzbuđena. Očekuje telefonski poziv iz Njemačke. Ima sina jedinca koji ju zove jednom tjedno i koji ne zna da se njegova majka smiješi samo subotom. Moja je umrla prošlog četvrtka. Istog dana kad je u starački dom primljena Milica. Kad sam ju prvi put vidjela, nepomično je ležala na krevetu, a na metalnom stalku iznad njene glave visjela je vrećica s hranom. Te iste večeri jednim potezom ruke izvukla je plastičnu cjevčicu koja joj je prolazila kroz desnu nosnicu do želuca. Sinoć je opet učinila isto. Iako su joj ruke bile privezane uz krevet, nekako se uspjela osloboditi neželjenog tereta. Nazogastrične sonde.

Raspoređujem šalice na pet mjesta za velikim okruglim stolom i ulazim u prvu sobu. Tamo su tri žene. Terezija je udovica i nosi crninu. Čitav svoj radni vijek provela je kao poštarica, a u domu je tri godine. Nakon prometne nesreće u kojoj je izgubila lijevu nogu više nije mogla živjeti sama u stanu na četvrtom katu. Na pješačkom prijelazu zaustavljena je njena želja da će mirovinu provesti čitajući knjige i uzgajajući balkonsko cvijeće, a danas ne želi izaći iz sobe na doručak. Od milja ju zovemo teta Reza, jer je najmlađa. Najstarija je Vesna. Ima devedeset i šest godina. Često zaboravlja moje ime, ali još uvijek pamti pjesmice koje je učila u osnovnoj školi. Jučer, kad sam joj prala kosu nad umivaonikom, izrecitirala mi je jednu o lastavicama. Vesna može samostalno hodati i nakon što sam joj pomogla da ustane s kreveta i dovrši odijevanje, uz pomoć hodalice polako odlazi u zajedničku prostoriju. Zatim usmjerim svoje ruke prema baki Ružici. Uznapredovali Alzheimer pretvorio ju je u dvogodišnju djevojčicu, sadržaj njene pelene procurio je po plahti, a ona leži na krevetu i smiješka se. Nema zube. Uskoro će veselo žvakati kruh bez korice debelo namazan paštetom.

Marija je poslužila doručak ženama u blagovaonici i na sredinu stola smjestila čašice s lijekovima, a ja žurno uzimam jednu šalicu i tanjur za tetu Rezu. Ne želim da se osjeća zaboravljenom i nakon što spustim njen doručak na uski bolnički stolić pokraj kreveta, još jednom ju upitam hoće li se pridružiti ostalim ženama u blagovaonici.
– Ne danas, drago moje dijete. – sporo izgovara.
– Dobro, ali za ručak se nećete izvući. – dok odlazim, pokušavam ju razvedriti nježnim zadirkivanjem.

U blagovaonici Marija pažljivo briše Ružicine prste umrljane jetrenom paštetom, a ja ulazim u sobu u kojoj iza visoko podignute metalne ograde bolničkog kreveta leži Milica. Budna je. Na suprotnoj strani, u lijevom kutu sobe, nalazi se uredno spremljen Mandin krevet, a nasuprot njega još jedan. Na njegovom rubu sjedi baka Katica i gleda kroz prozor. Kišne kapi glasno udaraju o staklo, ali njene neisplakane suze su glasnije. Prošlog mjeseca pala je u kupatilu i slomila kuk. Sin ju je nakon operacije smjestio u dom, jer se on i njegova supruga ne mogu brinuti o njoj. Katica je uvjerena da nisu htjeli ni pokušati.
– Smetalo, bila sam im samo staro smetalo. – neumorno ponavlja.
Riječi utjehe klize niz moje nervozne usne, dok češljem prolazim kroz dugu sijedu kosu i pokušavam izravnati tugu, ali padaju na jalovu zemlju. Ljutnja je njena sonda. Nekoliko trenutaka šutimo, a zatim me upita što će biti za ručak. Obradujem se njenoj znatiželji.
– Bistra juha od povrća i pohani oslić s pire krumpirom. – čuvši moj odgovor, odobravajući kimne glavom.
Milica nas pogleda, ali ne izgovori ništa.
– A za desert mramorni kolač. – dodatno uveseljavam Katicu obećanjem i pravim mentalnu bilješku. Nazovi doma i pošalji nekog od djece u trgovinu da kupi kolač. Nitko neće znati da na današnjem meniju piše – puding od vanilije.
Pomognem joj da sjedne u invalidska kolica i odguram ju do njenog mjesta za blagovaonskim stolom. Odmah nasuprot televizoru. Upalim ga i na ekranu se pojave voditelji jutarnjeg programa. Razgovaraju o knjigama s Rezinim omiljenim domaćim autorom, a ona sjedi sama u sobi i doručkuje. Zašto nisam bila upornija? Grizodušje me napada i oštrim zubima otkida komadiće mog spokoja, ali nemam vremena za njegovanje vlastitih rana. Milica i njen dekubitus, crven kao prezrela jagoda, čekaju moj dodir.
– Kako ste spavali? – nježno ju upitam, iako mi ošit mahnito pulsira.
– Gladna sam. – prosikće.

***

Nakon što je dovršila obrok, stavi u usta komadić kruha kojim je obrisala tanjur i zadovoljno me pogleda. Oči su joj sitne, sivkaste. Sjena nekadašnje ljepote gotovo je u potpunosti iščeznula s njenog lica. Pažljivo sažvače, proguta zalogaj i naglo se uozbilji.
– Ono govno, sondu i proteine s okusom vanilije, – šapne i odlučno nastavi – ne želim više nikada vidjeti.
Ima sedamdeset i tri godine i tumor na mozgu. Prije dva tjedna doktori su bili spremni napisati joj osmrtnicu, a danas traži repete. Zove se kao moja pokojna mama. Prije dva tjedna posljednji put sam ju poljubila. Čelo joj je bilo hladno i ležala je u drvenoj kutiji. Više nije ovdje, ali njeno ime izgovaram svakog dana. Tih šest slova moja su molitva.

(posjeta 37 puta, 1 danas)

Viktorija Majačić

Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

VM
Viktorija Majačić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search