Kalem Gorčina

Miruh Bosne

received 303515884105322
received 303515884105322

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Odvajkad bilo i ostalo. Ali smrt nije kraj. Smrt je samo putovanje iz prolaznosti u vječni pakao ili raj.
Dan li je ili noć? Ne znam, više ništa ne znam, sve se preda mnom bijeli. Nišan ti vidim tamo u zelenoj travi postavljeni a ne utisnuti, čeka te kolijevka kojom te zaljuljah kad te prvi put osjetih, sine!
Žežem svoje nutrine, palim moždine i snivam snove o dzennetu, dovim.
Nađoh te sapetu, od mog sna uzetu, a ništa ne posjedujem. Ništa. Samo dah, a i on poklon mi je.
Rekoh sama ću te posljednji put okupati. To mi bijaše želja, skrivena, da te predam čistu i mirisnu, sine moj! Jer sin si mi bila, miruhom umivena od rođenja do rođenja. Ovog. Ruho spremila bijelo, da ti čelo mijem i pokrijem pelenama bijelim kao prvi put, a prvi je i jedini.
Mirišem te, baško ono prvi put kad sam te kupala, butkice ti mivala i snivala te u srcu duboko i skriveno. Dišem te, gledam zatvorene oči, a kao da su otvorene i gledaš me ljubopitljivo, kao da mi kažeš, majko, brzo ćeš mi doći. Rukama svojim te čuvam i snivam ti snove, o ljubavi, o mostu, o prvom koraku, o radosti. Čini mi se ko da sanjam, a sve sam ovo s tobom samo usnila. Ili mi se čini. Nađoh te, tako časnu, bijelu, podno nogu obeščašćenu, a veselu. Znala si kome ideš, a od koga se kriješ osmijehom ga biješ i usnula.
Ćefini čekaju, a ja? Čekam, ja čekam. Da jasin ti srce obraduje mirom i smirajem podno proplanka. Da legneš usljed bijelo-zelenog cvijeta, i podsjećaš na sva zla ovoga svijeta što mi te uzeše sadanjem, a On ti sazda zdanje u raju. Jer takve duše znaju već, da ih čekaju sluge i posluge, kad su ovdje harale bijele kuge i iskidale elife jasne, po tijelu. Sreća pa duši ne mogu ništa, a ti Mu dolaziš tamo, oslobođena i čista, od sve pogani i satrapa koga čekaju pakleni ognji. Ako Bog da!
Ne tugujem. Umrla sam. Ne žalujem. Pretrgla sam.
Ne živim. Ja čekam. Da dođem, da se napijemo vode sa vrela. Bila si žedna. Rekao je dat će ti, samo da završi, nek mu se ruka osuši što te žednu preveo preko vode. Tako to rade laneti kad hode i brode ovim vrletima.
Bosna je vazda imala rijeke, kojom su se mivale butkice mehke iz srca ižežene, miruhom Bosne mirišu. Te rijeke, sagni se, pomiriši, jer mirišu. U njima insani živi dišu, stoga tako mir-ruhom mirišu.
Znaš li, o ti koji čitaš moje riječi, šta je miruh? To ti je, bolan, kad mirom miriše, ono ko mahale kad se kruh taze ispeče. To ti je, bolan, kad dušom dahne, pa uzdahne i izdahne slaveći Milosnog. To ti je, bolan, kad zacvrkne maslo po piti pa ti majka dadne iz ruke samilosne, prinese da te nahrani, svojom rukom, izvorom napoji.
Eto, to ti je miruh Bosne.
Ko to ne čuje, tome je uskraćen miris samoga dženneta.
Spuštaju te, a meni mir-ruh miriše. Duša ti napokon diše, od satrapa sklonjena.
Kažu od tog mirisa kad nikne glava zaboli. Boli! Ali onoga ko istinski ne voli miruh Bosne pa ga kosi, kosom Sijača Smrti. Laneti! Laneti! Laneti! Prokleti su! Obećanje će se ispuniti od Onoga koji obećanje ispunjava.
A tvoja kuća, dijete moje, miriše, a voda kojom sam te okupala, slijeva mi niz obraze vehte.
Rahmet ti, smirena dušo.
Tvoja Majka.

(posjeta 150 puta, 1 danas)

O autoru

Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Published by Đenana Bajraktarević

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *