SlovoNaSlovo, Travel

Moderna vremena

p4
p4

U Linkoln tunelu, ispod rijeke Hadson, signal se izgubio. Zarobljen u jednoj traci. U goloj vodi. Nadrndan i zapet k’o puška, pokoškao sam se s Merjem, zbog uskraćene cigare. Imany je na zadnjem sjedištu uživala u  akustici podzemnog čudovišta. Trube oni iza, jednako kao i oni ispred nas. Kao da si u osinjak dirnuo.  Na križanju desete avenije, i četrdeset druge ulice, s desne strane, trebao bi biti naš hotel. Uzeli smo ga isključivo radi parkinga, na drugom spratu, koji se plaća dodatnih 40 dolara po danu.  Nakon nekih pola sata, ugledali smo svjetlo dana, koliko hoćeš traka,  i smjernica, hiljade auta, još toliko i više ljudi u žurbi. Vozači poznatih žutih taksija, naslanjali su se, trljali, i bezglavo ubacivali ispred nas. Prednost ima onaj ko se prvi izbori. Bicklisti, motoristi, skuteraši, skejtaši, i ini ostali brzohodači, to vrlo dobro primjenjuju u praksi.

Smjestili smo se, da skratim, nakon što smo na recepciji čekali dobrih petnaest minuta. Hrupili smo u sred rasprave, između visokog recepcionara, oštrog indijskog akcenta i pogleda, i desetak turista svijetlo plavih kosa. Moguće iz neke od Skandinavskih zemalja. Oni ne vide problem u tome, da  svi idu u jednu sobu, predviđenu za četiri osobe. Otac i majka se svađaju, a djeca, da li  njihova ili iz nekog školskog razreda, s rancima, u flip flop papučama,  gutajući slova, razgovaraju, i mršte se. Ne sjećam se kako su prihvatili, otresito odbijanje recepcionara, koji im je bez imalo pardona, između ostalog, odbrusio da traže drugi hotel, ako im se ne sviđa, i da je ovo Nju Jork, a ne Evropa. Robotski se okrenuo nama, s izrazom lica, na kojem su se mogli prebrojati svi nadograđivani zubi.

Požurili smo što prije da izađemo. Na Manhetenu smo, i Merjem ne može iskčekati da pogleda Veliku Jabuku kroz objektiv. Na njenim su fotografijama, zgrade koje bodu nebesa. Prometna gužva, i dim podzemenih tunela. Mladić koji sjedi na zidu, s natpisom “ Need money for a weed “ , ljudi maskirani u nezgrapno šivene kostime Diznijevih junaka, s kojima Imany pozira, dok je čuvamo u pogledu. Ako date dolar jednom, pridružit će mu se i ostali, ispruženih ruku. One koji su ih zaobišli, ispraćaju opakim španskim psovkama.  Njene su fotografije, za razliku od mojih, življe, i pričljivije, rekao bih. Kada je moram fotografisati, jer nema ko drugi, to obično bude u nekoliko navrata. Rijetko se dogodi, da neka fotografija, zadovolji standarde, svjetla, i sjene. Ugla i položaja. I drugih sitnih detalja, na koje ne bih obratio pažnju, dok mi ona na to ne ukaže. Kao na primjer;  ne sjeci predmet, zgradu, ili tijelo objektivom. To je, najblaže rečeno, nedopustivo.

Na Tajms Skveru, još više gužve. Mnoštvo dezorijentisanih koraka. Škljocanje bliceva, i još samofotografisanja. Sve je uvećano do maksimuma. Pokretni bilbordi s osmijesima Holivudskih glumaca.  Američke zastave. Žuta slova u reklami Hard rock cafea, i velike crvene stepenice kao glavna atrakcija. Zanimljivo je, moram priznati, sjesti na te stepenice, nakon fotografisanja, zažmiriti nekoliko trenutaka, a onda otvoriti oči, za buku, ljude, auta, zgrade, i pohladnu noć u neonskom blještavilu.

U “ Modernim vremenima “ Čarli Čaplina, jednu od sekvenci zatvara  rečenica “ It is no good – not practical” koja s jedne strane, sumira nezadovoljstvo direktora, čijem se preduzeću nudi savremena, eksperimentalna mašina za hrandibu, dok s druge opisuje mentalitet kapitalističkog društva. Sve što nije praktično, bespotrebno je, koliko god, oku ugodno bilo. Zato je Starbucks na Tajms Skveru u kojem smo uzeli kafe, kopija Sarbucksa iz neke zabiti u Zapadnoj Virdžiniji.

Uz same crvene stepenice, na koje smo opet sjeli da popijemo kafe, pokretni je štand, na točkovima. Privlače me arapska slova, natpis halal meso, i šiš kebab. Naručujemo dva, i hot dog za Imany. Dječačić, s odštampanim  likovima Djevice Marije,  i Bude za leđima, govori, trideset dolara habibi. Pitam, koliko ? Kaže, trideset uz popust. Toliko je, mislim u sebi, kad te prevesla, šibicar s Tajms Skvera. Za te pare, mogli smo se hraniti pet dana u Mcdonalsu, računam frkćući u brkove, kao prebijen mačak u februaru.

Sjećam se kad se u Sarajevu otvorio McDonald’s. Glamur crvenog tepiha, svečano presijecanje vrpce,  tv ekipe, novinari i druga zafitiljena gospoda.  Konačno smo, u koraku s vremenom, ako je vrijeme mjeriti spram Mcdonaldsa,  koji se krije iza svakog izlaza sa auto ceste, od Istočne, do Zapadne Američke obale. Južnije su, ljubitelji pilećih krilca, u ljutim sosovima. Restorani brze hrane, u svakom slučaju, brojniji su od coffe shop- ova, to jest kafića. 

I u jednima, i u drugima, staneš u red, i čekaš. Negdje traže ime, koje slovo po slovo, speluješ za narudžbu. Jednostavnije mi je reći Adam. Ako kažem Adem, onda moram prebirati po glavi opisne imenice na slovo e. E like elephant. Dumbo.

(posjeta 65 puta, 1 danas)

O autoru

Web stranica | + posts

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood.
*Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Published by Adem Deniz Garić

Adem Garić is a poet from Bosnia and Herzegovina currently living in Erie, PA. He has written two books of poetry in Bosnian, and is in the middle of translating his new book America is Hollywood. *Adem Garić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine koji trenutno živi u Erieu, PA. Napisao je dvije knjige poezije na bosanskom jeziku, a usred je prevođenja svoje nove knjige "Amerika je Hollywood".

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *