Moja bez- tobost

Sjećaš li se našeg posljednjeg izleta? Ah, kako smo samo bili sretni. Nismo ni slutili da će nam se ovakvo nešto dogoditi. Bili smo poput djece koja prvi put vide rijeku. Još uvijek osjetim mir u našim dušama dok posmatramo njeno igranje sa vjetrom. Sada bih postala rijeka, samo da te pronađem. Možda te ne bih ni pronašla, možda si otišao negdje dalje. Često razmišljam o našem posljednjem zbogom i pitam se zašto sam ja ostala na obali a ti krenuo ka dubinama. Zar nismo mogli zajedno da plovimo? Kada sam ti pružila ruku, zašto je nisi uhvatio? A onda kao da čujem tvoj glas koji mi tiho šapuće: “Jedina moja, ti si ovom svijetu bila potrebna, a ja onom.”
Voljela bih da smo oboje bili potrebni ovom svijetu. Ponovo bismo se veselili malim sitnicama i smijali se glasno, jer kao što smo uvijek govorili, mi živimo, a ne preživljavamo ovaj svijet. A bez tebe, ja samo preživljavam na ovom svijetu i čekam življenje s tobom na onom svijetu. Sjećam se kad sam ti spominjala o riječi koju sam pronašla na turskom jeziku: sensizlik (nedostajanje jedne konkretne osobe, stanje “bez tebe”, beztobost). Tada si mi rekao da bi bilo dobro da imamo sličnu riječ na našem jeziku kako bi mogao opisati minute bez mene. A sada meni treba ta riječ koja bi opisala ove mučne godine bez tebe.
Nisam znala da će rijeka koju smo sa divljenjem i radošću posmatrali postati tvoja smrt, a moja bol. Da sam znala , zaustavila bih te. Eh, da sam znala. Ali, uzalud su sjećanja i dozivanja. Sve je davno već proteklo. Sad se samo sanja. Ali ne brini, doći ću i ja uskoro u tvoje dubine. Kao što stihovi jednog arapskog pjesnika kažu: “Od maštanja o tebi svoj šator tkam i brodim čamcem iz daljine k tebi”.

(posjeta 51 puta, 1 danas)
Total 2 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Lejla Tabaković
Web stranica | + posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search