Naši dani

Lepet teških krila iznad sjenke starog hrasta najavio je dolazak zime. Mrznuo je mali grm u dvorištu trošne kuće, a na staklima mraz je crtao oblike. Dah se ledio čak i u prostoriji. Pucketala je vatra staru melodiju, tamo iz budžaka, grleći samo najbliže. Zrak je mirisao na karanfiliće i narandžinu koru. Svi smo se stisnuli uz furunu slušajući vjetar koji cvili kroz pendžere. Zavjesa je plesala kako je zrak ulovljen u pucije htio. Žmirkala je sijalica odozgo na nas. Mi ni treptali nismo. Gledali smo u vitku, sijedu siluetu upijajući svaku riječ. Priča je putovala do Sjevernog pola i odavala dašak avanture. Riječi su stvarale slike, a slike su živjele s nama. Kada zažmirim čujem melodiju njenog glasa i vratim slike u oči znatiželjne. Padao je snijeg. Prolazio je još jedan dan. I život je prolazio. Kao brod. Ili voz. Tonule su uspomene na dno i usidrili smo se tamo gdje smo imali išaret. Pecali smo dane nadajući se najboljim. I bili su najbolji. Dani našeg djetinjstva…

(posjeta 190 puta, 1 danas)
Total 0 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Lejla Pašagić Avdić
+ posts

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search