Našivanje

 
Usporenost kretnji tjera me da sjednem. Žurim, da sve bude gotovo navakat, da sve bude na svom mjestu. Kad se iskupimo znam da neće zamjeriti niko, jer moji su, svoji smo, ali ću ja sama sebi zamjeriti jer nosim u genima mater i nanu i sve žene koje su bile baš takve, one koje se nikome nisu zamjerile a najviše su zamjerile sebi. I djeca gledaju da pomognu, da sve bude kako treba, a vidim da im jedino ja nisam kako treba svojim cjepidlačenjem da sve bude kako treba. Morebit se stari. 

I sjedam, onako, usporeno, jer neće vrijeme pobjeći, ali me u posljednje vrijeme stigne sjećanje i sjećanja na vremena kad smo kao djeca skakali i trčali po mahali i mahalskim sokacima. Usporavali bismo jedino kad sretnemo Đulagu, što iz straha što iz poštovanja. A sretali smo ga češće ramazanom jer se tad mahsuzile posvećivao odlasku u džamiju i držeći štap u ruci kojim se pridržavao dok je polahko hodao.

Znao je pokoje nestašno dijete dokačiti i jos mu uzgred štogod reći kako ne valja, kako bi ga, da je njegov, dobro izdegenječio, kako ne smijemo galamiti, skakati, hodati, pričati, disati, živjeti. Eto tako je Đulaga ramazanom postio i mahsuzile se posvećivao odlasku u džamiju. A čini mi se da je jedino čekao da mu kogod od nas bahne na put pa da ga onim šćapom odalami i zagalami, spominjući mu roditelje i neodgoj. 

Djeca oko mene skaču, prediftarsko je vrijeme haman i raduju se, bezbeli, dok ja u svojim usporenim kretnjama našivam sjećanja za život.

Pitam se šta li je bilo sa Đulagom. Morebit ga je onom šipkom bilo zbog toga sto je samo bio dijete i to ozgor kad god je stiglo; morebit se nije nikad, onako igrajući ganje po sokaku, u zaboravu napio vode sa mahalske česme, ili ga je jednoć kakav Đulaga sličan njemu u vakat kad je on bio dijete opalio po leđima jer ga je vidio da mrsi. Morebit mu majka više nikad, od tad, nije našila post. A morebit samo nije imao razumijevanja spram insanskim dičinjim potrebama i zaboravu, pa je sam sebe vazda podsjećao, ramazanima pobaška, šćapom i usporenom kretnjom do džamije. 

Koliko je takvih što blagodati života utjeruju štapom i strahom. A možda samo ne znaju drugačije. Vala sam i ja zapela za to da sve bude na svom mjestu. Nek ne bude. Za uspomenu na Đulagu. Nek mu je rahmet napaćenoj duši, jer osjetio našivanje, zasigurno, nije. Niko mu nikada nije našio dobro na utučenu dušu, ni post na zaborav djetinji, bezbeli. 

(posjeta 96 puta, 1 danas)
Total 4 Votes
0

Šta bi promjenili?

+ = Verify Human or Spambot ?

O autoru

Đenana Bajraktarević
Web stranica | + posts

Pismenost je prelazak iz vijesti u (s)vijest a svjesni mogu (ras)poznati ono(g) što jest od onog što nije.

Napišite komentar

Vaša e mail adresa neće biti prikazana

Start typing and press Enter to search